Moj Mirko puši. Stjerale smo ga u «njegovu» sobu – to je ona
buduća Marinina – i u zajedničkim prostorijama gotovo se uopće ne pojavljuje
s cigaretom. Ponekad samo, ako subotom zajedno pijemo kavu, zapali za stolom
u kuhinji, ali uz otvoren prozor. Susjed s četvrtog kata silazi pušiti na ulazu
u zgradu, čak i usred zime. Kaže, njegova kći ima astmu, pa mu ne pada na pamet
dimiti u stanu, pa čak ni na stubištu. I ja sam zaprijetila Mirku da će, ako
ne prestane, kao i susjed uskoro s cigaretom izlaziti iz zgrade. Ali najviše
zbog moje nedosljednosti on i dalje dimi u «svojoj» sobi.
Ja ne pušim. Nepušač sam otprije gotovo sedam godina. Tada sam, koristeći novostečene
veze i poznanstva u «Doktoru u kući» odvela Mirka na kontrolu kod jedne internistice,
koja mu je savjetovala da prestane pušiti. Tu se on počeo tužiti da ne može,
da je već puno puta prestajao, pokušavao i s akupunkturom, te, kao krajnji argument,
da ne može prestati pušiti dok ja pušim. Evo, ja ću se «žrtvovati», odlučim
i dogovorimo se da ću ja prestati odmah, a on će (karakter!) mjesec dana nakon
mene. Bilo je to oko mog 36. rođendana, a pušila sam od osamnaeste. Kad ću,
ako ne tad. I tako ja prestanem.
Istina je da su preobraćenici najveći vjernici – a oni najbolje znaju i zašto.
Tako sam i ja, kad sam prestala pušiti, postala gorljivi zagovornik nepušenja.
«Kineska čimpanza prestala pušiti nakon 16 godina» - nalijepila sam Mirku taj
novinski naslov na oglasnu ploču pored ulaznih vrata. Kad god ga vidim da puši
nastojim ga podsjetiti da u ruci drži štetni, prljavi smotak, da udiše dim,
smolu i kancerogene plinove; da dim uništava desni i da će pogubiti sve zube
ako tako nastavi; da se od nikotina stežu krvne žile u mozgu i srcu, pa za koju
godinicu može očekivati infarkt ili kap... Kad tako nabrajam, on barem ugasi
onu koju drži u ruci – i to je uspjeh. Za Marinu, pušenje je mana, odraz karakterne
slabosti, pa kad kod nas tata želi oslabiti mamin utjecaj, podsjeti kći da je
i mama nekad pušila. Stvarno?! – svaki put me kao u čudu pogleda moja kći. Nadam
se samo da od toga neće kasnije biti neke štete.
Sve što te čuli o utjecaju pušenja na zdravlje – točno je. Zato prestanite,
ako ikako možete, trovati život sebi i drugima. I to što prije. Jer nastavite
li, mogli biste zažaliti zbog svake popušene cigarete. Cigareta nije seksi,
niti je accesoires za intelektualnu pozu. Izgleda da s njome danas figuriraju
još samo neurotici, neinformirani i neosviješteni. A ako još ima onih koji misle
da s cigaretom djeluje muževnije - ili pak ženstvenije – cijena koju za taj
dojam plaćaju definitivno je previsoka.
«To je ipak stvar kvalitete života,» odgovorio mi je frend kad sam ga pitala
zašto uporno puši i nakon što se, poslije infarkta, iz toplica sretno vratio
kući. Čovjek je svjestan posljedica i spreman je s njima živjeti, pa svjesno
preuzima odgvornost za svoje ponašanje - zaključila sam. Skoro sam mu čestitala
što je odlučio ostati svoj i nastaviti pušiti, pa makar svi drugi prestali!
Jer njegovo je da je bolje, je li, imati kratak, ali kvalitetan život, nego
nešto duži, a bez te značajne kvalitete, pa je u tome i dosljedan. I možda bih
mu zaista čestitala, da pri sljedećem susretu nije bio – nepušač. Što se dogodilo?
Bio je na opsežnoj kardiološkoj obradi i vidio je vlastito srca kako kuca.
Izgleda da nas ipak još više treba leći kardiologu na stol, da bismo pušenje
prestali smatrati kulturološkom značajkom naših krajeva i da napokon doista
postane ono što jest – vrlo štetna i vrlo prljava navika. Kod nas se još čika
u kafićima, ali zato svaki dan brojimo koje su sve zemlje sklonile pepeljare
i provjetrile svoje javne prostore. I sad se pomalo anakronom čini ona rasprava
o ugroženosti pušača i zaštiti njihovih prava da nas kade svojim duhanskim štapićima,
koja se u medijima digla ponajviše zbog brojnih pušača u redovima glavnih urednika.
Još se prije desetak godina «Dim» mogao shvatiti kao sentimentalno prisjećanje
i nostalgična obrana vlastitog uvjerenja. Ali danas je već sve jasno – cigareta
je otrov. U medijima još povremeno osvane prisjećanje na kultne likove 20. stoljeća,
koji su ostali zapamćeni s cigaretom u ustima, poput Jamesa Deana
ili Humphreya Bogarta. Nedavno sam primijetila i da se izvještava
kako se cigareta vratila na film, ali danas je to samo kuriozitet. Jer što smo
pušili – pušili smo. Cigareta se sigurno više neće vratiti.
Tko kaže? Oprah! A zna se koja je težina njezine riječi. Knjige
koje Oprah preporučuje postaju hitovi, stavovi koje ona promiče postaju općepoznati
kao likovi iz sapunica. I tek kad Oprah kaže da se treba hraniti zdravo ili
da se ne smije pušiti jer to stvara pretpostavke za bolesti srca i krvnih žila,
prvi i najveći uzrok smrtnosti kod žena i muškarca – prisjetit ćemo se da nam
je isto to govorio i liječnik. Dobro da je gledamo, jer i sa zakašnjenjem od
nekoliko godina očito može mnogo učiniti za naše javno zdravstvo, a time i za
preopterećeni zdravstveni proračun. Mnogo više nego sve skupe tv-kampanje koje
podsjećaju na potrebu kretanja i uzimanja vitamina. I naša je Sanja
sve moćnija – ako se moć mjeri brojem citata u drugim medijima, ali i u ženskim
razgovorima. Ali iza Oprah stoji američka propagandna mašinerija i više od desetljeća
učvršćivanja autoriteta u dobronamjernim savjetima.
Glavno je da je počelo. Pokazuje se ipak da i komercijalne televizije, na svoj
način, brinu o zdravlju pučanstva. I sad više nije važno je li to zbog toga
što im je jako stalo do zdravlja gledatelja ili zato što su takvi programi gledani,
pa privlače više oglašivača. Jer sve se svodi na to da smo mi, gledatelji, sve
svjesniji odgovornosti prema vlastitom zdravlju. Kao da nam polako sviće da
nas sve, prije ili kasnije, većinu čekaju one naše bolnice - baš takve kakve
su.
I kad smo kod dobronamjernih savjeta, evo recepta kako prestati pušiti. Provjeren
je i usklađen s koracima za prestanak pušenja koje je iz «Doktora u kući» (tamo
sam ih isto ja stavila!) prenijela stranica «Pliva Zdravlje».
Ovako, korak po korak, moje je odvikavanje trajalo mjesec dana:
1. Odlučila prestati pušiti i bila sam svjesna razloga zašto želim prekinuti
tu prljavu i nezdravu naviku, koja mi je oduzimala i dosta vremena. Najlakše
mi je bilo prvo prestati pušiti u prilikama u kojima je moja navika pušenja
bila najslabija – u prirodi i kod kuće, kad se krećem. Zato sam se prvo odrekla
čik-pauza – nisam prekidala posao da bih zapalila cigaretu. Tako sam prvo prestala
pušiti kod kuće, gdje sam se, kad bih osjetila želju za cigaretom, mogla, primjerice,
baciti na pranje posuđa.
2. Tada se još smjelo pušiti na radnom mjestu i znala sam da će mi tu naviku
biti najteže presjeći. Zato sam prvo počela brojiti svoje cigarete i osvijestiti
kad palim novu. Tada bih sama sebi rekla da neću zapaliti i odgodila je za poslije.
Otišla bih popiti čašu vode ili prošetati. Ako bi želja postala neizdrživa –
zapalila bih, ali paljenje bih svjesno odgađala dok god mogu.
3. Odgađala sam sva «osviještena» paljenja dok mi nisu postala bespotebna,
pa sam tako prestala pušiti pri rutinskim poslovima. Kad bih čitala ili ispravljala
pogreške u tekstovima, osobito ako to nije zahtijevalo previše razmišljanja,
kontrolirala bih paljenje cigarete i odgađala ga. Kad bi trebalo staviti naslov
– a tu ipak treba malo misliti – nisam se prisiljavala da kontroliram paljenje.
4. Za pisanje članaka - a baš sam u tih mjesec dana trebala isporučiti jedan
malo veći za Playboy - dobro sam se opremila jabukama, kokicama i žvakaćama.
Za mene je pisanje posao koji radim grozničavo, u nervozi, a tada je teško kontrolirati
i odgađati paljenje. Kad bih osjetila želju za cigaretom, posezala sam za grickalicama.
Uz jabuke i kokice – ipak ne možeš tipkati s jabukom u ruci - članak sam završila
u dva popodneva. Uz cigaretu, vjerojatno bih ga završila u jednom danu – duhanski
štapić je zgodnije držati - ali bila sam ponosna na sebe kad sam uspjela.
5. Za vrijeme cijelog odvikavanja nisam odustajala od prve jutarnje cigarete
uz kavu. Zadnja cigareta koju sam zapalila bila je u ponedjeljak ujutro. Kad
je samo ta jutarnja preostala u cijelom danu, zaključila sam da mi ni ona ne
treba - i ugasila je.
6. Želja za cigaretom javljala se i kasnije u situacijama u kojima sam navikla zapaliti. Godinu i pol nakon prestajanja, na jednoj večeri s prijateljima bila sam jedini nepušač i, kad svi puše, posegnula sam i ja za cigaretom. Prijatelji-pušači, držeći svoje cigarete u ruci, uprli su se da me odgovore od paljenja, a najžešće me odgovarao moj muž-ovisnik. Dvije godine nakon što sam prestala pušiti, sjela sam, nakon duljeg vremena, u kafić s frendicom i automatski otvorila torbu da izvadim cigarete. Tek kad sam vidjela da ih u torbi nema, postala sam svjesna što radim. Frkala sam vrećicu od šećera i nakratko se jače usredotočila na temu razgovora, da ne razmišljam o cigareti. Otprilike tri godine nakon prestanka pušenja pokušala sam, za probu, bez želje, zapaliti i uvući dim – osjetila sam da me guši.