Ljudi su Ga okružili, spremni Ga slaviti ako im ispuni želje, ili Mu okrenuti leđa ako se o njih ogluši. Nitko Ga nije zavolio zbog Njegovih dubokih očiju, zbog smiješka, zbog frule. Nitko Ga nije zavolio zbog Njega samoga. Svatko mu je prišao zaradi maloga sebe.
Prilazili su mu, jedno po jedno, i On je svakomu devetomu skidao uroke, čistio mulj iz kostiju, skidao mrenu s očiju; svakoj devetoj vadio je neplodnost iz rodnice. Svaki deveti mu se klanjao. A onih osam krenu Ga ogovarati:
“Nema u Njega nikakvih moći. Pa neka otvoreno kaže, da se ne zaluđujemo...”
I uskoro se u selu podiže tutanj prijetnje Divnomu Strancu.
“Bolje će Mu biti da se gubi. Dosta nam je tih varalica, koji se hrane praznoglavljem nekih od nas”.
Slušajući tu udaljenu grmljavu, Stranac se obrati onima iscijeljenima, koji su Ga uobručili, spremni Ga braniti, spremni zasvjedočiti Njegova čuda:
“Oni koji Me kleveću ne razlikuju se od vas, koji Me hvalite: jednako Me ne znate, i jedni, i drugi”.
Ne bilo primijenjeno...
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC; knjiga pripovijedaka-bajki 7. (još neobjavljeno)
