Biznismeni okupljeni u Hrvatskoj udruzi poslodavaca imaju problem. Nisu našli zajednički jezik s vladom Jadranke Kosor. Ona je u posljednjoj fazi neke istaknute članove HUP-ova vodstva (bankare) čak ‘privodila’ u Banske dvore dijeleći im packe pred TV kamerama.
Vlast se promijenila, a iz HUP-a stižu glasovi nezadovoljstva vladom Zorana Milanovića. Uz klasične zamjerke da nema rasterećenja privrede i da zabrinjava neusklađenost mjera na državnoj razini i lokalnima, posebno su zanimljive tvrdnje da kritički raspoloženim članovima u goste stižu poreznici i uskokovci.
Kopernikanski obrat Ako su odnosi između visoke politike i krupnog kapitala već zahladnjeli, onda problem, osim poslodavaca, imaju i čelnici Kukuriku koalicije. Bez kvalitetnih savezništava vladajućih i poslodavaca teško je očekivati prolazak recesijskim minskim poljem. A morala bi se zabrinuti i najšira javnost. Lijepo je uz jutarnju kavicu zabavljati se sukobima između poduzetnika i ministara, ali cijenu te predstave na kraju će platiti svi građani. Bilo da su još zaposleni u realnom sektoru, bilo da im plaće i primanja stižu iz državnog proračuna. Nema tu crno-bijele slike, čistih pozitivaca i čistih negativaca. Ni na jednoj strani. Ali i jedna i druga strana trebale bi promijeniti pristup.
Prije svega, to se odnosi na domaće poduzetnike i menadžere tvrtki i banaka u stranom vlasništvu, okupljene pod zajedničkim nazivnikom ‘poslodavci’. Na njihovu žalost, HUP-ove članice uplaćuju članarinu, i to samo dok ocjenjuju da im koristi članstvo u HUP-u. Pa ne mogu primijeniti taktiku Nadana Vidoševića u HGK koji jedanput na mjesec svisoka održi predavanje koje nikoga u Vladi posebno ne dirne, a on ispadne jako pametan. I za svaku vlast posve bezopasan.
Vodstvo HUP-a, dakle, griješi kad od Vlade stalno nešto traži: niže poreze, brže reforme, niže cijene inputa, fleksibilniji Zakon o radu... Da bi javnost pridobili na svoju stranu i da bi ujedno Kukuriku vladu istjerali načistac, HUP-ovci bi morali reći što konkretno jamče Vladi ako ona učini to i to. Koliko novih radnih mjesta? Koliko povećanje izvoza, koliko više u proračunu, koliko veći BDP ako Vlada u tim i tim rokovima učini to i to?
Naravno, to je teško procijeniti i nosi rizik da se obećanje neće ostvariti. Ali poslodavci su se naviknuli na rizike, moraju prihvatiti i taj dodatni. Ako poslovna zajednica s pravom od vlasti traži promjenu ponašanja, onda to i sama mora pokazati primjerom.
Kukuriku arhipelag Međutim, i dečki iz Milanovićeva kabineta moraju odlučiti što im je prioritet u odnosima s krupnim, srednjim i sitnim ‘kapitalistima’. Mogu ići u krajnost pa prijetnjama poreznicima i uskokovcima, čačkanjem sumnjivih pretvorbi, istjerivati pravdu. Bez obzira na posljedice u realnom sektoru. Ili im je prioritet potaknuti pomlađivanje poduzetničko-menadžerskog vrha hrvatske privrede. Ili im je cilj pokušati na najmudriji način upregnuti poslodavce kako bi ovi, radeći u svom interesu (ali ne pretjerujući u maksimiranju koristi za sebe i svoje vlasnike), radili i u interesu države. Kao što bi poslodavci trebali reći što mogu obećati, tako bi i mudri premijer trebao uspostaviti komunikaciju s poslovnom zajednicom. Ne nužno preko GSV-a.
Ni poslodavci nisu homogeni. Htjeli-ne htjeli, oni se u teškim trenucima dijele na menadžere tvrtki u stranom vlasništvu i domaće poduzetnike. Pa bi Milanović, Čačić, Grčić, Linić... trebali odvojeno uskladiti interese sa svakom od tih skupina. Pitanje je jednostavno: ‘Što mi u vlasti trebamo učiniti da biste vi na terenu ostvarili rezultate koje obećajete?’ Mudrosti, čini se, nema ni s jedne strane. ‘Krupni kapitalisti’ pokušavaju svoje pojedinačne interese ostvariti igrajući na procjepe između SDP-a i HNS-a. Već su vidljivi primjeri onih koji se dogovaraju ‘sa strane’. Kukuriku vlada, s druge strane, ‘igrajući za raju, a zanemarujući taktiku’, negativistički generalizira sve poduzetnike i menadžere. Prijetnje Remetincem prije će poduzetnike potjerati da se okane biznisa i samoumirove nego što će ih potaknuti na nove investicije i novo zapošljavanje.
Aktualna vlada istodobno sve više sliči Kukuriku arhipelagu razbacanih otoka koji gotovo ne usklađuju svoje djelovanje. Još samo nedostaju telefonske sjednice. U susjednoj Srbiji koalicijska vlada ima takvu alergiju na dogovaranje i usklađivanje da se od 597 sjednica čak 421 održala na ‘halo’.
