Humanitarna akcija!
Davanje pripomoći u punjenju policijskog budžeta dužnost je svakoga od nas. Iskakanje iz žbunja, pretrčavanje ceste i luda vožnja pod rotirkama vrtoglavom brzinom od 50 kilometara na sat, a sve to kako bi nas spriječili da se ne dovedemo u situacije opasne po naše živote, zaslužuje nagradu – financijsku, dakako.
Najlakše je to učiniti putem donacija i dobrovoljnih priloga. Ja to radim dva puta godišnje, uglavnom uoči božićnih i uskrsnih blagdana. Tako sam i prošle godine, nekoliko dana prije Božića, sjela u auto u potrazi za policijskom patrolom. Nisam se vezala, mobitel mi je virio u ruci i bila sam spremna za akciju. Nije mi dugo trebalo da ih sretnem. Kako bih bila sigurna da su me uočili, malo sam zavrludala cestom. Njihova reakcija nije izostala. Upaljenih rotirki slijedili su me do najbližeg, prigodnog mjesta za parkiranje. Sretna što su me zamijetili, otvaram prozor, ljubazno ih pozdravljam i pružam već unaprijed pripremljene dokumente.
“Dobar dan, gospođo. Znate li zašto smo vas zaustavili?“ pita policajac.
“Aha, naravno da znam. Vožnja bez pojasa i mobiteliranje za vrijeme vožnje.” spremno odgovorim.
“A znate li kolika je kazna za to?” dalje će on.
“Kako ne bih znala?! 500 plus 500, sve ukupno 1 000 kuna.”
Naime, toliko sam odlučila donirati i smatrala sam da je to sasvim pristojna svota.
No, policajci me ugodno iznenadiše popustom od 50 posto koji bih dobila ukoliko platim na licu mjesta. To vam dođe kao ono: kupiš dva, platiš jedan. Valjda su se i oni raznježili uoči blagdana i daju predblagdanski popust. Izvadim kreditnu karticu, pružim policajcu, ali on mi objašnjava da kartice ne primaju.
“Nemate POS uređaj?“ pitam ih.
Zbunjeno odmahuju glavama. Bit će da još nisu čuli za fiskalizaciju i POS uređaje. Nemam toliko gotovine sa sobom pa ih zamolim da me otprate do prvog bankomata, što oni radosno prihvatiše.
Novčanu transakciju obavili smo bez većih problema. Iako me malo razočaralo što me nisu mogli otpratiti do bankomata da opalimo selfie, tek toliko da imam uspomenu, a i dokaz o mom dobročinstvu. Jadničci, bili su zauzeti piskaranjem u nekakav blokić sumnjiva izgleda, vjerojatno neovjeren od strane porezne uprave. Srdačno se izljubismo na rastanku i krenusmo svatko na svoju stranu.
Stiže i Uskrs. Vrijeme za novu donaciju. Isti postupak. Mobitel, sjedanje u auto bez da sam se vezala i potraga za patrolom. I ovaj puta sam imala uspješan lov. Razgovor je otprilike tekao kao i prethodni. Ni ovaj puta nisam imala keš kod sebe. Na moj prijedlog da odemo do bankomata, odmahnuše rukom:
“Gospođo, imamo POS uređaj, može i kartica.„
Zadovoljna i sretna što je moja donacija urodila plodom i pripomogla modernizaciji policije, odlučim još više i češće donirati.
