Religija sa ljudskim likom prepoznaje samo dvije vrijednosti - dobro i loše; po tome promatra i sudi pojave u društvu. Podjela na ateiste i vjernike samo je statistička bilješka u popisu stanovništva, ali nikako i mjera duhovne vrijednosti koju Crkva pretjerano naglašava, poglavito u dane Božića i Uskrsa. Da bi stvari sjele na svoje mjesto, vjeru i ateizam treba svesti na jedan zajednički nazivnik, zvani humanizam, iliti - čovjekoljublje. To je već prava mjera duhovne kvalitete - začin koji blagdanskoj trpezi daje potpuno drugačiji miris.
Bogoljublje bez čovjekoljublja je praznovjerje. A kako to izgleda u stvarnosti, najbolje oslikava povijesni citat jednog poznatog (najpoznatijeg) njemačkog vjernika: "Kršćanstvo je esencijalni element za očuvanje duše Njemačkog naroda".
Kršćani će se sigurno upitati: Gdje je tu praznovjerje?
U glavi i duši samog vjernika koji je sklepao ovaj nadahnuti vjerski citat - odgovorili bi jednostavno...Veći argument od toga nije potreban, jer dovoljno je reći da ga potpisuje - vjerovali ili ne - sam Adolf Hitler. Možda je to i bio glavni razlog što je oko sebe uspio okupiti milijune praznovjernih bogomoljaca koji su u njemu vidjeli Boga.
Ali ne trebamo ići tako daleko... Isto praznovjerje dijelio je i Ante Pavelić, kada je imao viziju očuvanja duše Hrvatskog naroda. Odaziv vjernika isto je bio fascinantan.
Ovo je u biti jedna vrsta duhovne komedije koja izgleda smiješno samo u priči. U stvarnosti nema niti malo smijeha jer u takvim vjerskim predstavama publika i glumci uvijek završe tragično. Ali povijesna scena prepuna je grotesknih vjerskih likova koja vas ponekad doista mogu nasmijat. Tipičan primjer jednog takvog komedijaša je četnički vojvoda Vojislav Šešelj, koji će svoju duhovnu procjenu moralno-političkog stanja u taboru jedne suparničke stranke, mrtav hladan, opisati riječima: "Ima tamo i umerenih ljudi... nisu svi ekstremisti i psihopate."
Eto, takvi su to ljudi. I ne daj bože da im netko dirne u "njihovu vjeru".
Nasuprot njima stoje humanisti - rijeke onih koji ne bi zgazili ni mrava, VJERUJUĆI da je uvijek dobro činiti dobro. Među mnoštvom takvih duša, moje osobito poštovanje odajem ateistima - ljudima koji svoju duhovnu snagu crpe iz kemije i biologije. Što to ima u H2O da može probuditi u čovjeku božje biće koje cijeloga života čini drugima samo ono što bi želio da drugi čine i njemu?
Crkva nam o tome ne daje odgovor, iako je riječ o Zlatnom pravilu u kojemu je sav Zakon i svi Proroci - dakle, nešto doista vrijedno istinskog duhovnog poštovanja, kao i ljudi koji ove vrijednosti nose u svom karakteru. Umjesto toga, naši velečasni istjeruju iz njih sotonu i spaljuju vještice, i čovjek se doista mora upitati: Zašto?
Razlog tome, po mom mišljenju, leži u pogrešnom shvaćanju teološke kritike ateizma, koja metaforu "grijeha" sagledava u pogledu duhovnih barijera koje otežavaju proces transcendentalnog rasta duhovnog bića, a ne u smislu pogrešnog životnog svjetonazora koji sam po sebi donosi neko zlo, kako to vjeruje Crkva.
Ateizam je naprosto stagnirajuće stanje svijesti u metafizičkom procesu duhovne evolucije, u kojemu mentalni sklop (racijo) usporava čovjekov transcendentalni razvoj, koji završava oslobođenjem.
Humanistički ateizam nije, dakle, grijeh u vidu grešnosti. Sa teološkog stanovišta njegova osnovna mana leži u neosviještenoj prirodi čovjeka naspram unutarnjeg IZVORA vlastite DOBROTE. Ali pošto je tom istom izvoru veoma privržen kroz svoje visoke moralne principe, HUMANIZAM ateiste možemo smatrati puno iskrenijim od humanizma vjernika.
Vjernik-humanist živi svoje humanističke vrijednosti oslonjen na BOGA, dok se bezbožni humanist oslanja na svoje vlastito uvjerenje, što je sigurno i samom Bogu puno milije - a po mojem sudu biva i daleko veća duhovna vrlina. Mana je međutim u tome što ga njegova transcendentalna neosviještenost čini zarobljenikom 3D matrice. Kada bi uspio osvijestiti da je IZVOR njegove prirodne dobrote ono što ga povezuje sa TRAJNIM izvorom kreacije, njegov duhovni život dobio bi kvalitetu koja mu donosi unutrašnjim MIR - temeljni aspekte slobode ljudskog bića. U tom trenutku priroda svijeta u svojoj 3D pojavnosti više nama nikakvu vlast nad njegovim životom. Do tada, međutim, ateizam ostaje njegov tijesan životni kavez ograđen vlastitim uvjerenjima o prolaznosti, nemoći i vlastitom dokončanju...što sa godinama postaje sve teži križ na leđima.
U takvim prilikama veoma je teško odoljeti iskušenjima životnih stranputica koje nude lagana rješenja okončanja životnih problema. Ako nema Boga sve je dozvoljeno - "piše" u lektiri osmog razreda.
Unatoč tome, ateisti-humanisti ustrajavaju i dalje u čvrstoj namjeri proživjeti svoj jedini život časno i pošteno, nepokolebljivo odani i vjerni Zlatnom pravilu. Meni je to naprosto fascinantno.
Zato ovu uskršnju kolumnu posvećujem upravo njima u čast, jer njihova su dobra djela najiskrenija...Vjernici na kraju života ipak očekuju Nebesku nagradu.
