Sedma je godina kako radim u policiji. Posao mi je u principu OK, šećem gradom, pazim na red i mir, ponekad popričam s prolaznicima i djecom. Jedino što me malo muči je to što nemam šanse napredovati. Do prije tri godine radio sam u prometu, bilježio ponajbolje rezultate i sanjario o višem činu. Bio je to dan poput drugih, zaustavljao sam automobile, testirao vozače na alkohol i provjeravao koriste li pojas. Zaustavio sam ga oko ponoći, pozdravio i upitao je li konzumirao alkohol.
- Znaš li ti tko sam ja?, ljutito mi se obratio.
Nisam znao tko je i sada sam tu gdje jesam. Jučer pred svršetak smjene dobio sam poziv iz centrale. Šef je sazvao hitan sastanak. Nešto se događalo i bio je poprilično uznemiren.
- Dobili smo dojavu da u grad dolazi opasna banda, započeo je pa nastavio u dramatičnom tonu: Moramo biti spremni na sve, stoga ovih dana nema godišnjih odmora ni bolovanja. Provjerite ispravnost oružja i obucite pancirke. Iz pouzdanih izvora saznao sam da će se okupiti u subotu navečer na željezničkom kolodvoru.
Dan ranije primijetio sam najavu na fejsbuku za to događanje pa sam odahnuo. Ustao sam sa svog mjesta i krenuo objasniti o čemu se radi.
- Sjedi dolje dok nisam popizdio, obratio mi se šef pa sam sjeo.
Vrtio sam po glavi pjesmu Roberta Roklicera „Ribičija“ dok je šef podizao glas pojačavajući tenzije. Osmijeh mi je zatitrao na usnama dok sam sanjario kako dajem otkaz. Ako mi prođe listić odlazim odavde, odlučio sam. Iz ovih stopa otići ću do moje Anke, pogledati je u oči i upitati: Voliš li ti mene uopće? U odluci o odlasku potiče me pjesma Sime Mraovića u kojoj susreće policajca i opisuje svoje osjećaje.
- Navucite pancirke, prenuo me šefov glas iz sanjarenja.
Obučeni za krizne situacije, upali smo u Cug, a tamo nas je dočekao prestravljeni Siniša Matasović i odmah priznao:
Deveto pivo
Narodnjaci u bircu
Rastrojen pjesnik
