Hrvatskoj treba intervencionizam, ali u sposobnim rukama

Uskok tereti bivšeg čelnika Fonda za zaštitu okoliša Vinka Mladinea i još pet osoba da su sustavom prikupljanja PET ambalaže ‘zamračili’ 130 milijuna kuna poreznih obveznika. A novinari Jutarnjeg izračunali su da je ekipa u HAC-u opljačkala svaku treću kunu koju su vozači u trošarinama na benzin morali platiti za ceste.

Već vidim da će ta dva primjera biti novi argumenti nekolicini mojih prijatelja koji su zakleti protivnici državnog interveniranja u ekonomsko-poslovni život Hrvatske. Diskusija koja traje godinama intenzivirala se. Nova je teza da su prijašnje vlade iskorištavale državni intervencionizam da bi pljačkale, a da aktualna vlada jednostavno nije sposobna državnim intervencionističkim mjerama pridonijeti izvlačenju zemlje iz recesije i beznađa. Pa je onda zaključak kako je bolje da vlast i ne pokušava pomagati biznisu.
Protuteza je da izlaz nije u tome da se odustane od državnog sudjelovanja u smanjivanju neefikasnosti ‘slobodnog tržišta’, nego u zahtijevanju da u vlast uđu oni koji su sposobni osmisliti i menadžerirati sinergijske efekte tržišne utakmice i pametne državne intervencije. Ali u tom pristupu sve sam usamljeniji.

EU reindustrijalizacija je glupa? Ako već ne uspijevamo približiti stajališta, možda je rješenje da u svojemu malom kružoku (a vrijedi i za društvo u cjelini) pokušamo definirati kako sve država intervenira u ekonomski život.
Najočitije područje jest državno ‘biranje pobjednika’, tj. djelatnosti ili grana za koje se pretpostavlja da bi mogle dati najveći doprinos rastu zapošljavanja i BDP-a. Moji prijatelji tu su jasni. Treba svima postaviti jednaka pravila igre pa neka na tržištu pobjede najbolji. Kako je to postavio stari Darwin. Tu zapravo nema problema. Ministarstvo gospodarstva i dalje ne uspijeva poroditi industrijsku strategiju, pa onda i nema osmišljenog državnog biranja jednakijih. Ali u tomezbunjuje Europska unija. Baš iz Bruxellesa stiže opredjeljenje za reindustrijalizaciju Staroga kontinenta. Od država članica traži se pametna specijalizacija, dakle odabir niša za koje će se neka članica specijalizirati. Nema sirovih subvencija, ali one su skrivene u mekane pojavne oblike poput financiranja istraživanja u tim granama i djelatnostima. Meni to miriši na intervencionizam... Jednako kao i brojni fondovi EU koji uglavnom imaju strogo definiranu gransku namjenu.
Ali hajdemo malo dublje u oblike državne intervencije! Većina mojih spomenutih prijatelja neistomišljenika, zagovornika slobodnog tržišta, obvezatno upadne u zamku. Kad nevezano uz intervencionizam načnemo temu tečaja kune, protive se njezinu slabljenju koje bi bilo u funkciji poticanja izvoza. Ali zar HNB-ove intervencije kojima se dva desetljeća drži zacementiranim tečaj kune nisu državna intervencija? Ako smo za slobodno tržište, pa pustimo neka ponuda i potražnja za kunama, bez upletanja deviznih rezervi središnje banke, određuju koliko će stajati jedan euro! Logičan korak dalje u tržišnoj slobodi bilo bi i dokidanje HNB-ovih deviznih rezervi. One nisu tržišne!

Ukinuti devizne rezerve! Sljedeća stvar koju bi zagovornici nemiješanja države trebali tražiti jest ukidanje HBOR-a. Preko te institucije daju se jeftini krediti izvoznicima. To je nedopustivo. Treba pustiti da samo poslovne banke na tržištu određuju kamate svojim klijentima. I da, treba ukinuti obveznu rezervu koju moraju držati kod HNB-a. Bez državnog upletanja, molim! Kad smo kod banaka, zar ne bi bilo principijelno tražiti da se ukine i jamstvo države da će u slučaju propasti neke banke štedišama isplatiti zajamčeni iznos do 100 tisuća eura? Zar to ne šalje netržišni signal štedišama? Da nemaju jamstvo, bili bi oprezniji u davanju novca u banke.
Sljedeće je pitanje reguliranje cijene naftnih derivata. Postoji neka komplicirana formula vezana uz nekakvu cijenu nafte uskladištenu na tankerima što plutaju Mediteranom. Čemu to? Vjerojatno bi trebalo ukinuti i Agenciju za zaštitu tržišnog natjecanja.
Očito, kad sve uspješne konkurentske zemlje iskorištavaju pametni državni intervencionizam, Hrvatska ne može biti iznimka.
Javnost traži nove ekonomske programe. Na tržište uskoro stiže stranka Nikice Gabrića. Njezin je glavni projekt pretvaranje Hrvatske u europsku Floridu tako što bi se sagradili kapaciteti za pola milijuna starijih Europljana koji bi pola godine živjeli i trošili kod nas. Moji prijatelji tržištarci sigurno su i protiv toga. Ali gdje je izlaz? Očito, trebamo početi pregovore o tome koji je dio intervencionizma ipak nuždan.

Kolumna Ekonomalije Mijodraga Šajatovića, Lider