Dugogodišnji kroničari hrvatske medijske scene sigurno su primijetili jednu sezonsku pojavu. U drugoj polovini rujna poveća se broj strateških intervjua koje daju akteri na politekonomskoj sceni. Cinici bi rekli da je to posljedica razmišljanja na plažama tijekom ljeta, pa svi imaju nešto reći.
A u ovo vrijeme nakratko živne i politička scena. Nakon te inflacije intervjua u rujnu obično nastupi zatišje do otprilike uoči Nove godine. Možda ova godina zbog izbora bude imala produljenu sezonu jesenskih intervjua, ali već i ovaj dio zaslužuje malu analizu.
Za ove ‘Ekonomalije’ uzeo sam uzorak od četiri intervjua: povratnika u politiku Radimira Čačića, iz HDZ-a odbjegle makroekonomistice Martine Dalić, Karamarkova ekonomskog savjetnika Nikice Valentića i Josipa Budimira, ekonomista HSLS-a, HDZ-ova koalicijskog partnera. Iz vladajuće koalicije nisam analizirao ničiji intervju jer mi se čini da se onaj tko bi i imao što strateški reći to ne usudi.
Radimir Čačić - Projekt Svi spomenuti intervjui bave se nuđenjem odgovora što bi trebala raditi sljedeća vlada. Nakon njihova pomnog čitanja nameće se nekoliko zaključaka.
Svi imaju nekakve Programe. S velikim P. Nitko, međutim, nema temelj na kojemu je napravio taj svoj Program s velikim P. Nema neke studije. Knjige, što bi laici rekli. A ekonomija je, kakva god da jest, ipak nekakva znanost. Pa bi se očekivalo da ljudi koji se ne bune kad ih se naziva ekonomskim stratezima političkih stranaka zagriju stolac i napišu knjigu pa je daju nekomu, kod kuće ili ako već ondje nema stručnjaka, onda van na recenziju. Ako već sami nisu skloni pisanju knjiga/studija, onda je rezervna opcija da unajme nekoga tko će to učiniti, a onda stratezi iz toga izvuku bit i zaogrnu je u političko ruho. Nijedna stranka na hrvatskoj političkoj sceni, koliko mi je poznato, ne temelji svoj program na takvim, čvršćim temeljima. Većinom je riječ o impresionističkim radovima.
Drugo, povezano s prvim, jest dojam da kod ekonomskih stratega izostaje ono što se naziva ‘cjeloživotnim učenjem’. Svi su Programe smislili prije dvadeset ili deset godina i tvrde kako ih samo treba početi provoditi. To što se u svijetu i kod kuće mnogo toga bitno promijenilo, čini se da ih se ‘ne dotikavle’.
Uzmimo Radimira Čačića. On i dalje ignorira makroekonomiju. Da se političarima kao nekad revolucionarima daju ratni nadimci, taj političar neizmjerne energije zvao bi se Radmir Čačić - Projekt. U njegovim intervjuima bar desetak puta spominju se projekti. Što nije čudno zna li se da je Čačić arhitekt i da je dugo radio u projektnom birou. Ta njegova usmjerenost na projekte može biti korisna u sklopu neke cjeline. Ali njemu nedostaje upravo cjelina sagledavanja. Zato je i bilo pogrešno što ga je Milanović odabrao za prvog čovjeka za ekonomiju. Ekonomija je ipak kompleksnija od jednog projekta ili više njih.
Izvoz ili bolne reforme Čačić, ali ni drugi analizirani davatelji intervjua nisu evoluirali u razmišljanjima posljednjih desetak godina. Nitko od njih ne propituje nema li možda u nečemu krivo. Mnogi programi čine se koliko-toliko smisleni, ali pokazalo se da ih politika nema snage provesti. Možda treba odabrati prioritete tako da budu probavljivi hrvatskim političkim vođama, stalno uplašenima za rezultate izbora koji stalno nailaze. Pa bi tu Liderova mantra o izvozu kao središnjemu mjestu ekonomske poilitike bila prihvatljivija od sirova inzistiranja na ‘bolnim reformama’. Naravno da se bolne reforme moraju provoditi, ali ako su one posljedica jednoga tako odvažnog cilja kao što je osvajanje tuđih tržišta, lakše ih je provesti.
Ne ulazeći u to koliko su prijedlozi Martine Dalić neoliberalni, a koliko socijalnotržišni, ne vidim koji bi to političar u predizbornoj kampanji svojim biračima otvoreno rekao da izvole ‘sami preuzeti odgovornost za vlastitu sudbinu’ umjesto što mnogo njih očekuje da im država riješi egzistencijalne probleme. Birače, takvi sluđeni kakvi jesu, mora varati uoči izbora i zaskočiti nakon što ubace listiće u glasačke kutije.
Treći je dojam iz nastupa ekonomskih stratega da nitko od njih ne traži mjeru između tržišta i države. Pa Čačić i Valentić vide rješenje u poticanju projekata i ulaganja, a Budimir i Dalić dobiju alergiju na pomisao da bi država (ali kvalitetna) mogla imati aktivnu ulogu u ekonomskom razvoju. Usput, kad je neshvaćena Martina Dalić otišla iz HDZ-a, s gotovo jednakim programom HSLS je ušao u koaliciju s Karamarkom.
Na kraju, ipak ima jedna stvar u kojoj se Čačić, Valentić, Dalić i Budimir slažu. To je nužnost ‘reforme državne administracije’. Ali, kako se čini, nitko nije domislio kako pobijediti tog ‘neprijatelja’. Nedorađene strategije i taktike mogle bi biti put u još jednu izgubljenu bitku. Tko god pobijedio na izborima, koji su tek za godinu i više dana.
