Kada su se sinoć ugasila svjetla pozornice, na tren mi se učinilo kao da je mrak nastao u čitavom gradu. Vikendi rezervirani za sitne gušte su iza nas. No, ostaje sjećanje na lijepe trenutke. Nahranili smo si dušu, bar malo. Mi privilegirani. Jer zaista jesmo, baš to - privilegirani. Imali smo bar malo svjetla u ovom mraku. Smijali smo se, plakali zajedno sa glumcima na sceni. Živjeli tuđe živote bar na tren i pobjegli u neki drugi svijet.
No, što je sa onima drugima? Onima što neprestano žive u mraku. Iz dana u dan, tjedna u tjedan i tako godinama. Danas se malo zamislih. Čitamo, gledamo slušamo kako ljudi nemaju da daju djeci za pecivo kada idu u školu. Nekako to ipak promatrah izdaleka, sa nekakvim odmakom. Znam da je tako, ali ipak...Kao i mnogi drugi, začahurih se, preživljavam, borim se misleći kako mi je teško.
Danas na blagajni jednog trgovačkog lanca ispred mene ženica. Kupila par sitnica. Moli blagajnicu da joj usitni novac. Pruža 20 kuna, ova joj usitni u kovanice od 5 kuna, u "medeke". Ženica ju molećivo gleda, pita može li u još sitnije. " Znate, djeca mi idu u školu, pa ako može po kunu ili dvije", plašljivo moli.
Gospođa na blagajno sliježe ramenima, ispričava se, sa simpatijom gleda ženicu, ali na žalost ne može joj pomoći. Čini mi se da se često susreće sa takvim molbama. Nemam ni ja previše. Uostalom tko ima? Ali ovo me je nekako pogodilo, zaboljelo, nešto me steglo u prsima. Bem ti! Kuna ili dvije, to je ono što može dati djetetu. Pa što si jedno može i kupiti osim suhog peciva. I koliko je takvih, pitam se?!
Jad, čemer, tuga i bijeda! To smo postali. Država socijale. Pokradeni od naših vlastitih, upropaštenih poduzeća, uništene privrede. Prodani i rasprodani, na sniženju - akciji. I bez imalo izgleda da se svjetla upale. Bar ne u skoroj budućnosti.
