Tako bismo mogli redizajnirati naslov najoštrijeg pera naše literature i nadopuniti njegovu zbirku novela. Ovaj put s besramnom polemikom dvojice „alfa i omega“ mužjaka naše političke scene. Čak bi se i sadržajno mogli ušiti u neku od tih novela; Tri (dva) domobrana, Bitka kod Bistrice Lesne, Domobran Jambrek, Hrvatska rapsodija, Baraka Pet Be.
U MARŠ bi se mogle sažeti nebulozne optužbe, maliciozne primjedbe, infantilne dosjetke, nemoralne kritike dvojice „uličara“ – jednoga što se „bije“ u rukavicama i drugog koji parira otvorenim šakama i razdrljene košulje.
Bolje valjda i nismo zaslužili!
Kad te brane bujičavi, kad te veličaju crnokošuljaši i huškački ustašonostalgični ”mediji” onda je dijagnoza jasna. Kad se dodvoravaš „umjerenoj“ ”ljevici”, tražiš podršku „neutralnih“ , skrivaš grijehe prošlosti iza prošlosti grijeha, pljuješ i po svojima, vapiš za sedamdesetšestim glasom, onda imaš ozbiljne probleme.
I nije to snajpersko gađanje slabih točaka protivnika. Rafali su to i puškaranje otvorenim plamenom. Radikalizaciju, kojoj navodno tražiš uzrok, gađaš istim oružjem koje tu radikalizaciju još više radikalizira.
Poput zaigranih revolveraša pucaju po vlastitom, kakvom-takvom autoritetu, koji bi im podjelom uloga trebao biti zajamčen.
A, ustvari zajedno magle nacionalno nebo, skreću temu i mijenjaju fokus sa životnih problema vlastitih građana. Ne ciljaju ni jednu reformu, ni jedno važno pitanje za život i zdravlje, ni tih građna ni nacije.
I ”novela”onda postaje nama nečitko štivo. I problem.
Dok dvojac bez kormilara uporno gradi novo djelo naše suvremenosti.
Marš, hrvatski bog!
