Hrvatska u EU ulazi nakon 20 godina ekonomskog lutanja

Ovo će biti pomalo nostalgična kolumna. Posljednja prije nego što i novinsko izdavaštvo u Hrvatskoj postane dio novinarstva Europske unije.

Do sada je Lider nastajao u bar formalno nesvrstanoj zemlji. Od sljedećeg ponedjeljka, 1. srpnja, država izdavanja bit će svrstana. Usporedno, umjesto godinama rabljene sintagme ‘zemlja u razvoju' na prijelazu u zajednicu europskih država prometnuli smo se u dio ‘zemalja u stagnaciji'.

Ravnodušnost Dežurni domaći i strani analitičari čude se što datum tako dugo čekanoga punopravnog članstva u EU ne izaziva veću pozornost među stanovništvom. Naravno da je sumorna slika ekonomija većine od 27 zemalja dosadašnjih članica Europske unije jedan od razloga. U zemlji u kojoj je znatan dio populacije, a pogotovo onaj dio koji je trebao biti elita, ali to nikad nije postao, naučio živjeti od različitih oblika rentijerstva (rentanje Jadrana samo je najočitiji primjer), razočarava što nas EU neće počastiti milijardama eura zato što smo se ipak smilovali i odlučili postati 28. članica. I to u trenutku kad se mudrije zajednice zahvaljuju na članstvu u tom klubu...
Još je jedan razlog za ravnodušnost: u posljednjih stotinu godina nije se dogodilo da stanovnici Hrvatske dobiju državu ili uđu u neku zajednicu država a da to nije bilo na početku ili kraju kakvog ‘vatrometa'. Odnosno rata. Po mogućnosti svjetskoga. Kraljevina SHS nastala je na kraju Prvoga svjetskog rata. NDH na početku Drugoga svjetskog rata. SFRJ je temelje dobio na završetku Drugoga svjetskog rata. Samostalna Republika Hrvatska također je nastala u ratnim okolnostima. Evo, sva sreća pa ulazak u EU ne prati zveckanje oružja, ali ni dramaturgija nije toliko dramatična kako je to uobičajeno na ovim prostorima.
Ipak, vratimo se ekonomiji. Žalosno je što Hrvatska u EU ulazi nakon 20 godina ekonomskog lutanja. Bilo bi prelijepo da je bar u posljednjih deset godina ovdašnja elita definirala, a onda u to uvjerila većinu stanovništva, sustav vrijednosti, strateške ciljeve i kriterije kroz koje će se prosijavati ono što će ubuduće dolaziti iz Bruxellesa.
Umjesto toga u EU ulijećemo baš kao guske u maglu. Koje su, kako se u ovom trenutku čini, potpuno odustale od očito prenaporna naprezanja političkih mozgova u stvaranju vlastitog plana koji se dijelom uklapa, a dijelom baš ne, u nekakav fluidni zajednički nazivnik interesa politekonomske zajednice u koju ulazimo.

Premijer ima krive savjetnike Vladajuća koalicija predvođena SDP-om, a on personificiran u liku i djelu premijera Zorana Milanovića, gura, koliko se god to nevjerojatno činilo, neoliberalni pogled na vođenje ekonomije. Pa premijer u jednom od rijetkih posjeta realnom sektoru (Končaru) naglašava da se država nema što miješati u biznis. Da treba stvarati uvjete pa će biznis, sâm po sebi, izvući zemlju iz recesije. Nažalost, premijer očito ima krive savjetnike. Naravno da su reforme nužne. Kad bi se to spustilo na razinu pojedinca, normalno je da nekog čovjeka treba naučiti da ne pljuje na pločnik, da ne briše nos rukavom košulje, da ne krade kod susjeda, da plati ono što je u uzeo u prodavaonici, da pristojno pozdravi koga sretne na ulici... Ali sve to nije dovoljno da taj čovjek zaradi za život.
Reforme jednostavno nisu dovoljne. Nužna je i pametna, inovativna pomoć države biznisu. Naravno, ako država, tj. njezini čelnici, baš ne vjeruje u svoje sposobnosti ili joj se jednostavno ne da previše truditi, onda je razumljivo inzistiranje na neoliberalnom puštanju da tržište kaže svoje. Premda ne i prihvatljivo.
Nažalost, ni u oporbi nema nade. Na pitanje jednomu visokopozicioniranom HDZ-ovcu kad će napokon odlučiti tko će im biti ekonomski strateg stigao je zaprepašćujući odgovor: ‘Čekamo da naši kolege u Europskoj pučkoj stranci smisle kakva je ekonomska politika u ovom trenutku najbolja pa ćemo je prihvatiti'.
Ispada da sada, kao što je godinama oportunije za manju plaću raditi u javnom sektoru nego prepustiti se izazovima tržišta u nekom poduzeću, kolektivno i prešutno prihvaćamo da je oportunije prepustiti gazdama novoga kluba u koji ulazimo da se brinu za nas nego da se upustimo u borbu na brzorastućim tržištima zemalja u razvoju.
Volio bih da se na petoj godišnjici proslave ulaska Hrvatske u EU pokaže da je ova kolumna bila promašena.

Kolumna Ekonomalije Miodraga Šajatovića, Lider