Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

Hrvatska treba više od neoliberalnoga štreberskog recepta


  Gospodarstvo           Miodrag Šajatović/Lider           28.04.2016.         983 pogleda
Hrvatska treba više od neoliberalnoga štreberskog recepta

Na dan izlaska ove kolumne u tiskanom izdanju Lidera premijer  Tihomir Orešković trebao bi predstaviti Nacionalni program reformi. U svakom slučaju, prvorazredan polit-ekonomski događaj. Premda se u proteklih četvrt stoljeća svjetska politika, pa i ovdašnja, dramatično estradizirala, neke stvari kao da su se deestradizirale.

Kad je Ante Marković 1989. u Skupštini SFRJ-a iznosio svoj paket mjera, u jednom je trenutku izvadio novčanicu. Slika je bila ista kao i do tada, samo je na njoj umjesto 100.000 dinara pisalo, ako se ne varam, 1000 dinara. Bilo je to prvorazredno iznenađenje jer su nove novčanice bile tiskane u strogoj tajnosti.
Vrhunsku predstavu nekoliko godina poslije izveo je tadašnji premijer samostalne Hrvatske Nikica Valentić. Bila je to (koliko je u to ratno vrijeme bilo moguće) uobičajena nedjeljna večer. Valentić je u TV Dnevniku objavio da je tog trenutka stupio na snagu antiinflacijski paket s tečajem od 4444 hrvatska dinara za jednu njemačku marku. Stariji se sigurno sjećaju toga spektakularnog ‘otvaranja reformskog paketa’.

Baloni umjesto iznenađenja

Danas iznenađenja nema. Umjesto da premijeri pozitivnim šokom ostave dojam i mobiliziraju naciju, u modu je ušlo puštanje takozvanih probnih balona. Pa je reformski paket (ne)službeno dostavljen dnevnim novinama. Bit će veliko iznenađenje ako Orešković nečim jakim, još neobjavljenim, trgne naciju. Ide se na sigurno. Javnost je već reagirala na nepopularne dijelove reformskoga paketa, pa je sva prilika da će sve proći mirno.

Već se zna da su ‘četiri ključna poglavlja’ makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost, bolje poslovno okružje, učinkovitija javna uprava i pravosuđe te kvalitetnije obrazovanje na tržištu rada. Priznat ćete, ništa posebno uzbudljivo i motivirajuće. Sve nekakvi komparativi: bolje, učinkovitije, kvalitetnije... Što implicira da je postojeće stanje dobro, učinkovito, kvalitetno.

Kad se Nacionalni program reformi pogleda u cjelini, to je školski (neki će reći štreberski) neoliberalni recept. Pojednostavnjeno, kad je o biznisu riječ,  linearno će se pokušati poboljšati uvjeti za poslovanje, pa neka tržište odredi pobjednike i gubitnike. Što je igralište ravnije, više će biti preživjelih.
S obzirom na dosadašnja iskustva s reformama, možda je ambiciozno upustiti se u stvaranje učinkovitije javne uprave i pravosuđa. Smanjiti neke parafiskalne namete, povećati dopunsko zdravstveno osiguranje, uvesti jedan kolektivni ugovor u javnu upravu... Pitanje je, međutim, je li to dovoljno. Je li Vlada odabrala prave prioritete? Kako u Banskim dvorima znaju da će njihove reforme, pretočene u 238 izmjena i dopuna zakona, u realnom životu izazvati rast BDP-a veći od, recimo, tri posto – kad se negdje zagubila ranoromantičarska Mostova ideja da se napokon počne izrađivati ekonometrijski model funkcioniranja hrvatske ekonomije, pa se i dalje sve svodi na vjerovanje u ovaj ili onaj ishod.

Bez žešćih reformi

Tko kaže da veći učinak  ne bi imao paket mjera koji bi započeo od malo žešćih reformi. Primjerice, od oštre borbe protiv korupcije u državi. Nagrađivanje dobrih birokrata i oduzimanje od plaće lošima djeluje kao čaj od kamilice. Ili problem s platnom bilancom. Izvoznici su upravo ovih dana dobili ‘nagradu’ za to što su zemlju izvukli iz recesije. Unose previše eura, pa kuna jača. Tako dodatno gube dobit. Druga reforma koja se ne spominje jest dovođenje domaćih proizvođača (posebno u poljoprivredi) u ravnopravan položaj na domaćem tržištu. Skrivene protekcionističke mjere koje pri izvozu trpe hrvatski proizvođači hrane trebalo bi samo preslikati na uvoz takvih proizvoda (mlijeka npr.).
Što je s prezaduženošću poduzeća? Može se kreditni rejting zemlje poboljšati i sve kamate pasti, ali čak i tvrtke koje imaju dobar novčani tok, a lošu bilancu, neće se moći razvijati. Pa je tu pitanje planiranja za što školovati mlade. Liberalni klasičari prebacuju lopticu biznisu: neka kaže koji će mu kadar trebati za pet i deset godina. U zemljama koje znaju postići ravnotežu između državnog i korporacijskog planiranja – država ne bježi od svojih simulacija koje investicije i proizvodnje želi.  

Da stvarni život nije paket udžbeničkih reformi, možda daje naslutiti i ponuda iz Koreje. Ako Hrvatska kupi eskadrilu njezinih vojnih aviona, zauzvrat će se korejska roba za EU ubuduće umjesto preko Hamburga i Rotterdama uvoziti preko Rijeke. Kako Južna Koreja može biti uspješna kapitalistička zemlja, a ima praksu takvih netržišnih kombinacija prema kojoj se LG natjera da zbog interesa nacionalne ekonomije vozi svoje televizore putem koji mu se odredi s državne razine?

Kolumna Ekonomalije Miodraga Šajatoviće, Lider

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Gospodarstvo



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: