Hrvatska je neuspjela država. Građanima nije stvorila kvalitetan život. Štoviše: sigurnosti i novca sve je manje, nepravde se ne ispravljaju - dapače, podrazumijevaju se - a nasilja i nesigurnosti sve je više. Neće biti moguće popraviti zemlju dok vladajući ne priznaju tu očitu činjenicu. Ali oni to, dakako, neće učiniti, nego će i dalje navoditi navodne razloge za ponos: pristupanje NATO-u i EU, na primjer. Ali to je manipulacija: NATO i EU u nas su zavjesa za kriminalnu državu. Političari to neće priznati, i zato ćemo još dugo, zasigurno godinama, živjeti u ovom ukletom međuprostoru ni civilizacije ni divljaštva, koji odgovara kriminalcima i političarima, društvenoj većini čini se nepromjenjivim, a frustriranoj manjini na drugome polu civilizacijskoga spektra život pretvara u moru. Ta manjina zna da imamo mnoštvo razloga stidjeti se vlastite zemlje. Ali takav stav - inače ljekovit - u nas se smatra nedobronamjernim i nepatriotskim. Javna svijest odbija pojmiti stvarne razmjere društvene bolesti. Ona odbija razmotriti da ono što zovemo »društvenom bolešću« nije tek prolazan lišaj na inače zdravu tijelu, nego - sama bit države kakvu smo stvorili. Hrvatska neće početi ozdravljati ne smogne li snage suočiti se s izvjesnošću da su temeljne društvene vrijednosti pogrešne. Nastavimo li uvjeravati sami sebe kako su nekažnjena ubojstva mladih žena, veselih maturanata, dokonih šetača pasa i novinskih izdavača ekscesi, a ne logična posljedica sustava kao takvog, nećemo učiniti ništa - osim čekati da se nešto slično dogodi i nama.
Greška u startu
Hrvatska je otpočetka pogriješila: umjesto da borbu protiv šovinističke agresije pretvori u nepokolebljiv antifašizam kao što je Europa učinila poslije Drugoga svjetskog rata a istočna Europa 1990., postala je slična napadaču. Rušila je BiH, nekažnjeno ubijala Srbe, kompromitirala vlastito oslobođenje, nekažnjivost i mržnju pretvorila u logiku vlastita postojanja. Danas političari lažu uvjeravajući da su razlike između Hrvatske i Srbije kvalitativne: obje su, vlastitom krivnjom, neuspjele države. Zato i jest bilo moguće da odjekne tako sudbonosno ono što je u civiliziranu svijetu tako uobičajeno - premijerov vjerski pozdrav manjini o njezinome najvećem vjerskom blagdanu. Do koje mjere mora biti pokvareno društvo u kojemu je Sanaderov »Hristos se rodi« mogao zazvučati kao povijesno civilizacijsko poboljšanje? Taj pozdrav - neočekivan, izdajnički prema mulju iz kojega je Sanader izrastao - trebao je zazvučati kao udarac šakom u stol svima koji su nasilje i mržnju željeli nastaviti njegovati kao pogonske društvene sile. Ali nije zazvučao. Nevažno je pritom je li Sanader bio iskren: bio, ne bio - nije uspio, i to je jedino važno. Danas, nakon osamnaest godina »neprestanog napretka usprkos iskušenjima« - kako to prikazuju političari i srednjostrujaška, uvijek samosažalna javna svijest - kada i predsjednik države strahuje za vlastititi život, jasno je da su povremene iskre tolerancije, uvažavanja, nenasilja i pravednosti tek incidenti; nepravda, nasilje, isključivost i prezir kisik su hrvatskoga društva. I to se neće promijeniti nastavimo li samima sebi tvrditi drukčije.
Toleriranje neodgovornosti
Je li problem u mentalitetu male nacije, frustrirane kompleksom niže vrijednosti? Kako je bilo moguće da građani povjerenje uzastopce daju onima koji rade protiv njih? Kako je bilo moguće da vlast uporno dajemo onima koji su omogućili i dopustili kompromitaciju obrane, povijesnu pljačku, devastaciju ionako slabe političke kulture, uništavanje suvremenosti, zatvaranje društva, riječju - onima koji su društvenu iracionalnost pretvorili u načelo gradnje države? Kako je bilo moguće da uporno toleriramo neodgovornost, uz svijest da činimo upravo to? Kako je bilo moguće da sustavno zanemarujemo vlastitu demokraciju, o kojoj nam ovisi sudbina? I kako je, u isto vrijeme, moguće čuditi se posljedicama vlastitih odluka? Zašto smo danas, zapravo, šokirani? Kriminal je logična posljedica ovakve države - ako ne i država sama - a ona je logična posljedica naših građanskih odluka. Stvorili smo zemlju u kojoj mentalna stabilnost ovisi isključivo o osobnoj psihološkoj snazi. A takve su države - nevaljale države.
