Ne vjerujem da postoji ijedna poznata “neizlječiva” bolest od koje se barem jedan čovjek na svijetu nije izliječio. Dakle, pojam da je nešto neizlječivo trebalo bi potpuno izbaciti iz medicinske prakse te zadaću njege bolesnika u palijativnoj skrbi podrediti povećanju postotka “neobjašnjivih izlječenja”. Ovakav pristup u promjeni strategije medicinske prakse treba postaviti kao profesionalni izazov i etički temelj u filozofiji humanističke medicine. Time prestaje svaka potreba za otvaranjem hospicija, čije samo postojanje, kao mjesta za lakše umiranje, sa stanovišta etike profesionalne odgovornosti držim veoma problematičnim.
Razlog takvom stavu obrazložit ću na kraju teksta u samo nekoliko rečenica, ali svjestan važnosti problema i uvažavanja potrebe za širom diskusijom, doprinos jednoj dubljoj konstruktivnoj raspravi do tog dijela priče premostio bih s nekoliko kratkih pasusa iz autorskog rada Ivana Čehoka - Filozofija i medicina (1996):
"Premda je liječništvo kao poseban vid praktičnog djelovanja oduvijek bilo filozofski zanimljivo, od 60-ih godina ovog stoljeća proučavanje ispravnog, odnosno, etički rečeno, dobrog liječničkog djelovanja i uporabe raspoloživih medicinskih pomagala i postupaka, postaje jednim od najbitnijih etičkih problema. Širina i zahtjevnost tog predmetnog područja nametnula je potrebu utemeljenja posebnog dijela etike, koji se najčešće naziva medicinskom etikom. ...Riječ je dakle o primijenjenoj ili specijalnoj etici, što ponajprije ne znači, kako kaže njemački filozof W. Wieland, da se normama djelovanja što se iz nje izvode usmjeruje prema uskome krugu primatelja, već da su te norme primjenjive u posve određenim, posebnim situacijama djelovanja.
...Medicinska je profesija stekla svoju autonomiju ponajviše zahvaljujući potrebnoj širini stručnog znanja i vještini obavljanja postupaka, što nije uvijek praćeno etičkom refleksijom. No jednako je tako smiješno pitati mogu li se opća načela jednostavno rabiti kao smjernice odlučivanja u posebnim profesionalnim ili socijalnim odnosima?
To nas dovodi pred drugo pitanje: ima li suvremena etika raspoložive metode etičke procjene? Ovdje u prvom redu mislimo na mogućnost filozofije da hice et nuric metaetički propita normativna određenja djelovanja. Metaetička se razina refleksije pritom izdiže iznad kako znanstvene, kolokvijalne razine etičkog odlučivanja, tako i znanstvene ili stručne razine. Ona mora ponuditi odredbu moralno dobroga iznad i izvan mogućih teleoloških, dentoloških ili naprosto normativnih određenja dobra.
Stručna pak razina odlučivanja, povezana poglavito s neznanstvenim ili nestručnim viđenjem odnosa koji su obilježeni zdravstvenim interesima, unaprijed je određena mnoštvom dodatnih čimbenika (društveni uvjeti, pravni propisi, religijska uvjerenja itd.). Sve to, naravno, ne niječe potrebu refleksije o djelovanju, ali nas prisiljava da etička načela pokušamo primijeniti u svakom pojedinačnom slučaju, odnosno, glede medicine, u svakom pojedinom slučaju tretmana. Umjesto normativne etike stoga se ponekad predlaže etičko dijagnosticiranje vrijednosne slike pacijenta, liječnika itd. te njezina usporedba s nekim od načela utemeljenja etike."
Čehok se naravno ne bavi u svome radu etičkim problematiziranjem pitanja hospicija, ali isti etički diskurs, aktualiziran u navedenom tekstu, na veoma sličnoj filozofskoj razini propituje aktualan izbor primjenjivih rješenja u postupku palijativne skrbi, gdje prvu i posljednju riječ imaju liječnici.
No, budimo konkretni, i etičku dilemu koja nas u tom pogledu muči, riješimo kroz prizmu dvije nepobitne istine:
- Tijelo može odumirati, ali ljudski duh može učiniti čuda!
- Hospicij olakšava umiranje, ali ubija duh - jer na bolničkoj uputnici jasno piše da više ne postoji nada!
Imaju li liječnici pravo na takvu pogrešku!?
Nije li stoga (a slijedom navedenog) daleko ispravnije, mudrije i humanije, umjesto osnivanja hospicija, proširiti bolničke odjele za intenzivnu njegu, gdje će stručno medicinsko osoblje nastojati umirućem ljudskom tijelu ublažiti fizičku bol i uz podršku educiranih volontera klonulim bolesnicima pokušati ojačati snagu duha?
Smije li struka zanemariti znanstvenu statistiku čudesnih izlječenja i pred očima bolesnika potpisati vlastitu predaju, ne dajući ikakvu šansu da se ona ponovo dogode?
