Izabrana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović bila je u utorak u Saboru na obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta. Zanimljivo bi bilo čuti što o tome misli njezin koalicijski partner Josip Miljak , predsjednik Hrvatske čiste stranke prava. Taj čovjek naime tvrdi da je Spomen-područje Jasenovac »jugokomunistička tvornica laži«, i da »nitko tko sebe smatra Hrvatom nema se pravo odricati Nezavisne države Hrvatske«.
I što sad? Slaže li se Grabar-Kitarović s potpredsjednicom Sabora Dragicom Zgrebec, koja je na saborskoj komemoraciji kazala kako »nikada ne smijemo zaboraviti« agoniju žrtava, pa i onih u NDH, čiji je »marionetski ustaški režim provodio politiku svojih mentora«?
Ili se predsjednica slaže s Josipom Miljkom, za kojega je memorijalni muzej u Jasenovcu »jugokomunistička tvornica laži«, a Hrvat nije nitko tko NDH smatra zločinačkom? Jasan odgovor od Grabar-Kitarović nikada još nismo čuli.
A istodobno, kako izbjeći patološku političku shizofreniju ako u isto vrijeme i tvrdite i opovrgavate da je zločin Holokausta počinjen, te ako istodobno hodočastite prigodnim komemoracijama, ali i prikupljate glasove od negatora Holokausta i slavitelja nacizma?
P a kad već odgovore nemamo, zaključujmo po onome što znamo. Novoizabranu predsjednicu HČSP je na izborima »zdušno podržao«; Dragici Zgrebec ona ne duguje ništa. Grabar-Kitarović pobjedu je osvojila i glasovima hrvatskih neoustaša, a natjecala se protiv kandidata koji je tvrdio da zastupa antifašizam.
Možemo čak teoretizirati da su one dvije tisuće glasova, koliko ih je prevagnulo u Hrvatskoj, glasovi simpatizera HČSP-a. Pobjedu svoje izabranice neoustaše su nazvali »nečim najboljim što se u Hrvatskoj dogodilo u zadnjih petnaest godina«.
Ako se politika vodi prema željama onih koji su te izabrali, što je sama definicija demokracije, Kolindi Grabar-Kitarović nije u utorak bilo mjesto na komemoraciji žrtvama nacističkih pogroma u hrvatskome Saboru.
O na sama »mudro« šuti. Jer ima, eto, važnijih tema: kako će izgledati inauguracija. No i to je indikativno: oponašat će Tuđmana. Poništava se građanska, liberalna decentnost Mesića i Josipovića, a vraća provincijalni kič »pametnih koji znaju čemu služi pojas«, kako je Feral svojedobno ismijavao Tuđmanovu lentu, citirajući policijski poziv građanima da vežu sigurnosni pojas.
Ali političke poruke važnije su od ceremonijala: rehabilitaciju ustaštva, naime, inicirao je osobno Tuđman, kojega kani imitirati Kolinda Grabar-Kitarović. Bude li uistinu dosljedna, pa provede najavu da će na Markov trg dovesti »sve povijesne počasne garde iz svih dijelova Lijepe Naše«, mogli bismo u Zagrebu, prvi put poslije 1944., svjedočiti defileu Poglavnikova tjelesnog zdruga.
I nemojte ovo shvatiti kao usputnu zajedljivost. Ustaštvo se vratilo u Hrvatsku. Vrlo je blizu vlasti, ako ne već i u vlasti. Ovaj put, nikakva fantazma Evrope neće ga suzbijati; sada, baš kao četrdesetih, ustaštvo postaje Evropa. I zato, mračna su vremena već ovdje, a mi toga nismo još ni svjesni.
