U južnoj Francuskoj, u Montpellieru živjeli su u trinaestom vijeku supruzi Libera i Ivan. Dugo nisu mogli imati djece te su se u molitvi utekli Blaženoj djevici Marijii. 1295. godine dobili su sina. Na krštenju dali su mu ime Rok(o). Odgajali su ga bogobojazno. Kad je dječaku bilo dvanaest godina, otac mu se teško razbolio. Sinu je rekao da odlazi Bogu i savjetovao mu da obdaruje siromahe i njeguje bolesne kako bi na nj sišao Božji blagoslov. Kad mu je bilo dvadeset godina, umrla mu je i majka te je naslijedio podosta novca. No nekretnine, tj. kuću i imanje, dobio je na upravljanje Rokov stric. Roko je dobro upamtio riječi koje mu je uputio otac na umoru pa je naslijeđeni novac razdijelio bogaljima i ubogima, a onda krenuo na hodočašće u Rim, kako bi obišao grobove apostola Petra i Pavla. Opremio se najskromnije, a to je u ono doba značilo odjenuti haljetak i kabanicu i ponijeti platnenu torbu i štap.
Mukotrpno je bilo pješačenje preko Alpa, no mladić je izdržao i stigao u Italiju. U mjestašcu Aquapendenta čuo je da tu hara kuga. Odmah se ponudio da njeguje okužene u lazaretu, ali upravitelj ga je smatrao premladim i preosjetljivim za takav posao. No Roko se pozvao na evanđelje i upravitelj je, što zbog toga, što zbog potrebe, popustio. I počele su se događati nevjerojatne stvari: okuženi su ozdravljali i kuga je ubrzo bila suzbijena. Sad je Roko nastavio prema Rimu i čudesna ozdravljenja dogodila su se i u Ceseni i u Rimu i svim mjestima kroz koja je prošao. Napokon je došlo i vrijeme povratka u Francusku. Putovanje ga je dovelo do Piacenze. I tu su brojni okuženi čudesno ozdravljali po Rokovoj molitvi, ali sada se i on okužio. Kako je trpio jake bolove, nije mogao a da ne stenje pa je, da ne smeta drugim bolesnicima, izišao iz lazareta i ležao na pragu do zore. A čim se razdanilo, naišli su građani i otjerali ga iz Piacenze da zaraza ne bi prešla na njih.
Roko se sklonio u obližnju šumu. Nedaleko se nalazio ljetnikovac plemenitoga Gotharda od Piacenze. Legenda veli da je plemića silno zanimalo kamo to odjednom njegov pas odnosi kruh što ga grabi sa stola te je pošao za psetom i otkrio Roka. Njegovao ga je sve dok momak nije ozdravio. A onda se Roko vratio u Piacenzu i po njegovoj molitvi svi su okuženi ozdravili. Tek tada je nastavio prema Francuskoj. Nije znao da se u njoj ratuje. I tako su ga kao uhodu uhitili čim je prispio u selo koje je njemu pripadalo. Odveli su ga u Montpellier pred gradskoga poglavara, a to je bio njegov stric. Moguće je da doista nije prepoznao Roka, ali je još vjerojatnije da jest jer on je upravljao svim Rokovim nekretninama te mu nije bilo u interesu da mladića prepozna kao svog nećaka i vlasnika svega imanja. Bacio je Roka u tamnicu. Nakon pet godina Roko je molio da mu dovedu svećenika jer osjeća da mu se bliži smrt. Svećenik je posvjedočio da je tamnicu obasjavalo čudesno svjetlo i da je pokornik ne samo nevin utamničen, nego je i velik svetac. Oni koji su potom došli u tamnicu, našli su Roka mrtva.Pod glavom mu je bio papir na kojemu je pisalo tko je on.Svečano su ga pokopali 1327. godine.
1414. godine, u vrijeme općega crkvenog sabora u Konstanzu, gradom je zavladala kuga.
Ne nalazeći spasa građani su počeli vapiti svetom Roku i u procesijama njemu u čast hodati gradom. I kuga je bila pobijeđena. Slično je zabilježeno u mnogim mjestima u svijetu i, dakako, u nas u Hrvatskoj, gdje nalazimo brojne crkve i kapelice posvećene svetomu Roku, kao i nebrojene krajputne kapelice, najčešće građene iz zahvalnosti za svečevu zaštitu i zagovor pred Gospodinom.
