Ako ste kojim slučajem u večernjim satima prošli pokraj neke poslovnice banke, poštanskog ureda ili trgovačkog centra i to u vrijeme NAKON ZAVRŠENOG RADNOG VREMENA, vjerojatno ste mogli zapaziti da je u poslovnici/uredu/trgovini još uvijek poprilično živo. Na nekim frekventnijim mjestima, poglavito u velikim gradovima, tako je još cijeli sat, a ponegdje i dva. Nitko od nas slučajnih prolaznika, zaostalih stranki/mušterija ne primjećujemo u tome kršenje Zakona o radu. Ne bih ni ja, ali jednom me krenulo.
Sve je počelo ne tako davno, kada me na ulazu jednog trgovačkog centra, umjesto srdačno „Dobra večer“, dočekao molećivi glas blagajnice: „Molim Vas ne ulazite, kraj nam je radnog vremena“.
Kako kraj, pa ima još deset minuta? – taman htjedoh izustiti. Ali vidjevši red na blagajni, shvatih svu dramatiku molećivog vapaja i kao svaka pristojna mušterija smilujem se radnici. Od nas četiri koji smo se zatekli na ulazu, troje smo se vratili u rikverc, dok se jedna starija gospođa nije dala zbuniti:.
- Ma boga ti... radno vrijeme je do devet! Ehh! - odbrusi kao iz rukava, ne dajući se dezorijentirati.
Poučena drevnom kapitalističkom mantrom da su mušterije uvijek u pravu blagajnica je samo uzdahnula i nastavila raditi svoj posao, koji je za nepuni deset minuta trebao preći u PREKOVREMENI RAD.
Sudeći po broju kupaca koji se tog trena muvaše po Centru, trebalo je to, po mojoj procjeni, biti dobra večernja satnica. Zeru nade da će ipak stići kući prije trećeg Dnevnika, umornoj trgovkinji unio je kolega koji je netom stao na vrata, propuštajući promet kupaca samo u smjeru izlaza.
Da li je stigla i kako je stigla, ne znam, samo znam da sam ja od tog trenutka počeo spontano opažati neke radno-vremenske pojave na koje ranije nisam obraćao pažnju.
Odmah iste večeri, prolazeći vrlo prometnom ulicom pokraj dvije poslovnice nekadašnjih velikih domaćih banaka, ponukan znatiželjom koju je probudila u meni priča iz opskrbnog centra, povirim kroz velika staklena vrata ne bih li vidio ima li gužve na njihovim šalterima. Primjećujem da je atmosfera poprilično radna, mada je REDOVNO RADNO VRIJEME iscurilo prije gotovo jedan sat. Nitko, doduše, od stranaka više ne ulazi, ali onima koji stoje u redu očito ne pada na pamet da bi bilo pristojno izaći. A šalterske službenice strpljivo odrađuju svoje PREKOVREMENE SATE.
"Zašto bi se i bunile, kad im je to lijepa prilika da dodatno zarade“ – mislim u sebi, i čudim se onoj cendravoj blagajnica iz opskrbnog centra. Zbog čega se buni kad je i njoj to PLAĆENO? Zakon o radu je jasan: prisilni PREKOVREMENI RAD je dozvoljen, ali MORA BITI PLAĆEN.
„To je temeljna filozofija kapitalizma, u kojem svaka minuta ima svoju cijenu. Onaj tko to ne zna, nije čitao Zakon o radu.“
Ovu sam dubokoumnu misao izgovorio u jednoj žustrijoj „zakonskoj debati“ sa, gle slučajnosti, jednom bankarskom službenicom, aludirajući na to da radnici olako prelaze preko svojih zakonskih prava koja su im svima zagarantirana.
Samo me je blijedo pogledala. Znamo se još iz djetinjstva pa mi je onako prijateljski skresala u facu:
- A onaj tko u to vjeruje nije nikada radio prekovremeno.
Obzirom da se osjetih prozvan, dao sam si oduška sitnom provokacijom:
- Ajde da čujem tvoja iskustva(?)
Mrtva hladna, ispali matematički račun koji je očito nekad ranije izračunala:
- Imam dvadeset godina staža, od čega mi se pet godina ne prizna!
- Kako ti se ne prizna?
- Nigdje nije upisano!
- Kako to?
- Lijepo. Prema ZAKONU O RADU – prosikće cinično.
- Kad si počela radit?
- Devedeset devete.
- Devedeset devete!?
- Točno.
- A sada je 2014.
- Točno.
- Je l' imaš beneficirani radni staž? – trudim se povezati konce.
- Nemam.
- Pa kako će ti onda priznat dvadeset, ako si radila petnaest?
- Petnaest redovno, a pet godina PREKOVREMENO! Gotovo toliko sam skupila prekovremenih sati koji nikada nigdje nisu bili upisani. Idem na posao ujutro prije nego izađe sunce, a vraćam se kad zađe.
- Ali to su ti plaćeni sati – ne dam se ja odvesti dalje od Zakona o radu.
- Kako će mi biti plaćeni kad nigdje nisu upisani? U našim bankama je normalno da se prekovremeni sati nigdje ne bilježe, upravo zato da ne bi bili plaćeni. KAPITO!? Šefovi ti otvoreno kažu da se radi više od norme, ali da to vrijeme nije plaćeno i to ti pravdaju svojim osobnim primjerom. Samo pri tome zaboravljaju da oni primaju debelu menadžersku plaću za koju bih i ja radila prekovremeno dok mi obični smrtnici radimo za crkavicu s kojom pokrijemo režije i hranu. I ako odeš s posla točno na vrijeme, smatraju te neradnikom.
- Čekaj…meni je to nevjerojatno…pa to je kažnjivo djelo.
- Najblaže rečeno.
- Pa što vam radi bankarski sindikat?
- Organizira nam hodočašće u Mariju Bistricu.
ALELUJA
