Slaba točka, novela u nastavcima
Hodnik, 17. dio
Prethodna poglavlja
Nikada se nije osjećala kao „sex bomba“ ili sexi djevojka. Skrivala je svoju seksualnost kao „vrag noge“ (iskreno nije znala zašto tako kažu)! Iako je još kao djevojka „znala“ osjećala kako djeluje na muškarce svih dobi, bila je stidljiva i radije bi isticala svoj intelekt nego noge. Bila je tradicionalno i strogo odgojena. Kad bi se njeno društvo baš najbolje zabavljalo, ona bi uvijek morala stići kući do 22h.
S godinama je razvijala taj kompleks svoje seksipilnosti, pa čak kada je pokušavala nekoga zavesti, zavađala ga je svojim osmjehom, a ne grudima. ( iskreno, u toj dobi bila je skoro posebno ravna..što bi narod rekao, nit sisa nit guzice) . Duboko usađen u nju taj osjećaj da je sex Grijeh, da biti privlačan suprotnom spolu jest Grijeh ili ne daj Bože nekome se otvoreno „uvaljivati“ Grijeh, udaljavao ju je od stvarnosti u svijet mašte.
Maštala je o nekom posebnom tko će skinuti sa nje taj biljeg nečasnog i osjećaja da mora biti kažnjena samo zato što je bila privlačna suprotnom spolu. Grijeh i Kazna!!! Bojala se. Jako. Da će biti kažnjena svaki put otkrije li samo i djelić sebe koji bi bio nečastan. Po mišljenju onih koji su je odgajali. Kad je ušla u hodnik zatekle su je boje kojima su zidovi bili okrečeni. Puna crvena i žuta! U prvi čas pomislila je kako je stigla u Vatrogasnu postaju. Na trenutak se uplašila. Jesu li te boje stvarno primjerene za mjesto gdje se liječe psihički oboljeli ljudi?!
Znala je ponešto o bojama. Crvena je bila prije svega znak Opasnosti i Opreza! Hmm, bi li se te dvije riječi mogle dovesti u vezu s ovim mjestom?! OPREZ!!! OPASNOST!!! Ovdje borave ljudi koji nisu sasvim „čisti“ . Koji su sebi dozvolili da malo „siđu“ s Uma. Ili zavire ka onosvjesnosti. Onkraj svjesne svijesti. U nesvijest. U neviđeno, nečuveno, nenormalno. Ovi ljudi nisu normalni. A koliko su tek mogli ostati normalni oni koji su se svakodnevno bavili s njima??? Žuta je OPREZ! Svakako!
Bilo je ovdje mnogo povreda, krvi tuđe i vlastite. Prerezanih vena.. Ali žuta je također poznata i kao boja koja dobro djeluje na razum. Da, ove se ljude moralo privesti razumu. Žuta je i svjetlost, sunce, vedrina. Poticaj, nepisani, da na kraju svakog tunela jest svjetlo. Iako možda u ne baš svakom. A crvena? Boja izazova, tjelesne ljubavi, strasti, pomame, požude i ljubavi.
Da, ljubavi. Ovdje su stanovali ljudi koji su bili gladni ljubavi. Pregladni. Pre pre pre gladni.. Oni uglavnom vole nositi sive i tamne odjevne predmete. Živost boja ih uznemiruje. A ionako su uznemireni. Preuznemireni. Ona nije voljela crvenu boju. Bar ne prije no što je Njega srela. Za njihov prvi sastanak obukla je crveno. Malo se neugodno osjećala, ali željela je promjenu u svom životu. ON je bio itekakva promjena u njenom životu! Svakako drugačija od promjene koju su joj neprestano nabijali na nos.
Crveno je u njoj budilo sjećanja. Prolazeći tim hodnikom sjećala se kad ju je upitao:“ Voliš crvenu?“ „Ne!“ – odgovorila je. „ E, sad nek' si ja mislim“ – reče On. Eeeeeeeeeeeeeee, sad si i Ona nešto misli..... A bila je veljača. I bio je snijeg.
