Zašto ja tu, u našoj Virovitici, o Igoru Mandiću? Mandić se u svojoj novoj knjizi «Hitna služba» obrušio na internet cijelim jednim poglavljem. Dopustite mi zato, Virovitičani moji, da mu odgovorim baš posredstvom ovog, kako on kaže, «infantilnog servisa»
Tek što sam stavila točku na prošlotjedni nastavak o pisanju na internetu - stiže pozivnica! Igor Mandić zove me u Društvo novinara na promociju svoje nove knjige «Hitna služba», o kojoj će govoriti Edo Popović u ime izdavača (Sysprint) te Jurica Pavičić i Danko Plevnik.
Ja tamo, a ono same face, koje se inače ne viđaju na uobičajenijim društvenim okupljanjima – Vice Vukov, Zvonimir Berković, Veljko Bulajić, Živko Gruden, Sanda Langerholz... Mandić otvara šampanjac, 25. knjiga to svakako zaslužuje, a gospođa Slavica šapće mi da su posluženi kanapei s pravim domaćim pecivima! Svatko se sa svakim rukovao, ljubazno razmijenio dvije-tri riječi, pristojno i građanski - pravi užitak. Na konferansi Pavičić i Plevnik ishvalili Mandića kao nekada prvoga, a i danas najjačega. Mandić pak u svom elementu, duhovit, brz na jeziku, poantira, zabavlja... Nakon dugo vremena, u člancima koji su popratili promociju «Hitne službe», u našim medijima opet se počela spominjati riječ – hrvatski intelektualac.
Koja je veza između Severine i Paola Coelha; tko je trebao piti šampanjac na balu svih balova u HNK, a nije; zašto je «Da Vincijev kod» toliko čitan, iako ga neki odbijaju čitati; kako to da je propao uvoz udavača iz Ukrajine; što nam je donijela komercijalna televizija, a što nam je uskraćivala ona jednoumna; tko je nekada bičevao valove i zašto, a tko ih danas bičuje... – uz brojne sporove iz bliže i dalje nacionalne povijesti - koji mene manje zanimaju - sve je to Mandić zabilježio, usporedio s primjerima iz povijesti, književnosti, društvenih znanosti kako bi potaknuo – nikako nametnuo – njihovo objektivno vrednovanje. Mandićeva «Služba» obuhvatila je godine od 1999. do 2005., upravo ove na prijelazu stoljeća, u kojima nam se čini da su se događaji oteli kontroli i prestižu jedni druge, toliko da ih kolektivna svijest ne stigne obraditi. U svojim člancima načas ih je zaustavio kako bi nas podsjetio - uvijek netko gleda i netko zna da ništa nova pod kapom nebeskom.
Ali zašto ja tu, u našoj Virovitici, o Igoru Mandiću? Prvi je razlog taj što se Mandić u «Hitnoj službi» obrušio na internet cijelim jednim poglavljem (V. Hitna služba za prevrednovanje televizije, računala & Interneta). Dopustite mi zato, Virovitičani moji, da iskoristim ovu priliku i odgovorim mu baš posredstvom ovog, kako Mandić kaže, «infantilnog servisa» – ne da mu čak ni da bude medij. Drugi je razlog što riječ «intelektualac» itekako zna zazvoniti i u ovom našem malom gradu, ili je barem tako bilo u ono, «moje vrijeme». Ali sve ću to po redu i objasniti.
Razlika između psa i mačke je (i) u tome što su psi oduvijek radili za policiju, a mačke nisu – navodi Mandić vic koji mu je prepričao Silvije Degen, kao uvod za tiradu: «...od utiskivanja znakova u glinene pločice, preko uklesavanja u kamenje, do pronalaska alfabeta i abecede, te potom pisanja na papirusu i sve do moderne tiskarske tehnike u Gutenbergovoj galaksiji - ta je tvrda tekstualnost bila upotrijebljena najprije i malne isključivo za veličanje bilo božanstva bilo čovjekova duha (pjesničkoga, filozofskoga, religijskoga, umjetničkoga). Za razliku, meka virtualnost koja je proizvedena ne tako davno, od početka je izvorno smišljena kako bi služila policiji i vojsci!» Internet je, dakle, oružje, dokazuje nam Mandić, i upozorava da to ne može voditi dobru, a primjer po primjer otkriva nam, još gore, kako je ono danas u rukama – djece. Na djelu je, naime, po njemu, «...posvemašnje podjetinjenje koje u računalnoj populaciji napreduje brzinom sumraka svake pameti», dok «reklamni stručnjaci srozavaju naš mentalni standard do predtinejdžerskog uzrasta...». Jednostavnije, on bi svima nama – knjigu u ruke! I to danas, kad se već i sastavci o književnim klasicima iz lektire objavljuju na internetu! Ironizira, dakako, i na jednom mjestu čak priznaje da je njegov zazor od interneta prilika da se preispita ta «opća i oduševljena primjena računala». Jer Mandić nikada nije tražio da mu čitatelji priznaju da je u pravu. Dapače, radije bi poticao argumentiranu raspravu i javnu(!) polemiku.
Ovo mi je jedinstvena je prilika da oživim ono naše nekadašnje draganje u reviji Draga – kada smo se u kolumnama oslovljavali sa drage moje i dragi naš . Zato u toj formi i odgovaram Mandiću, ovaj put u jednini:
Dragi moj, došlo takvo neko vrijeme da su odrasli podjetinjili, pa su djeca morala postati starmala. U «Hitnoj službi» i sami ste nabrojali dovoljno primjera koji ukazuju kamo nas sve to vodi – nisam Vedrana Rudan pa neću precizirati. I djeca su već primijetila da su se veliki zaigrali autićima, lutkicama i kućicama, toliko da ni ne primjećuju što se sve događa oko njih. I, što drugo – djeca posegnula za oružjem. A zašto ne za knjigom? Nemaju oni Vaše oko i Vaše iskustvo kojim probirete zlatna zrnca u moru literarnoga pijeska. Knjigu po knjigu – a dovoljno je pogledati udžbenike jer u nekim razredima samo za hrvatski jezik imaju ih po pet, i to zbog tržišnog nadmetanja izdavača – klinci su zaključili da se beskrajnim listanjem i traženjem podatka po knjigama ne može puno toga doznati, a miš ionako bolje leži u ruci. Ne bojte se, neće to ostaviti nikakve loše posljedice, barem ne lošije nego inače. Vidite nas - primali su nas u pionire – a dobro znam što vi mislite o prinošenju stisnute desnice sljepoočnici – pa je ipak većina nas, kad je došlo takvo vrijeme , znala izmoliti Očenaš.
I dobro je da su djeca posegnula za novim tehnologijama – izgleda da je njihova inicijativa primorala i učitelje da se prihvate interneta i da počnu pretraživati i birati sadržaje koje će im preporučiti. Činjenice su ionako manje-više dostupne računalima i do njih se može jednim klikom. Ako kako se u njima snaći, koje izabrati i kako ih primijniti – to tek treba naučiti. Priznat ćete i sami, na temelju svog životnog iskustva, da je malo i odraslih koji to znaju.
Djecu vodi živa znatiželja i time najčešće ne čine ništa loše - igrajući se mišem nastoje nešto naučiti o svijetu oko sebe, kad u njihovoj blizini nema puno odraslih koji bi im trijezne glave rastumačili stvari. A gdje su nastavnici i profesori? U hladnim učionicama i iznošenim kaputima, pred svojim učenicima - koji u školu dolaze boljim automobilima - nastoje sačuvati minimum dostojanstva i autoriteta.
Zato, dragi moj, ne zamjerite što su djeca ponekad površna, nenačitana i brzopleta. Tko ih je mogao uputiti, usmjeriti ih primjerom im pokazati čemu služi znanje? Gdje su mogli vidjeti da se poznavanje starogrčke filozofije višestruko može koristiti i u suvremenim dvojbama? Napokon, jesu li inspirativni, promišljeni članci, s mnoštvom (provjerenih!) podataka i uredno navedenim izvorima, pravilo u našim pisanim medijima? Ili su tek rijetki izuzeci i skrivaju se u dnu stranica niskotiražnih izdanja, mladima potpuno neprivlačnih u usporedbi s visokotiražnim šarenilom. I napokon, dragi moj, jeste li i sami hvaljeni, slavljeni i cijenjeni ekvivalentno svom velikom znanju i temeljitom promišljanju? Nisu li i Vas površniji i prazniji potisnuli i odgurnuli u otimačini za skupi medijski prostor, kako bi njime zavladali kriteriji prosječnosti i baruštine?! Ipak se tješim i dalje nadam da će biti dovoljno pameti da vas se ponovno pozove, da ponovo ispunjavate svoj notes, kako biste zaustavili, promotrili i vrednovali trendove, lica i stavove koji pred nama prolaze brzinom koju je sad već teško pratiti.
I gdje ti je sad tu Virovitica – pitat će moji vjerni čitatelji. Da budemo načisto, nisam morala otići u Zagreb da bih upoznala intelektualce. Ali morala sam otići iz Virovitice da bih shvatila koliko vrijede ovi koje sam kao dijete tu upoznala, kao i da bi oni bili mjera onima koje sam kasnije susretala. Ne bih poimence nabrajala nastavnike i profesore koji su ostavili dubok trag u našoj generaciji, kako nekoga od njih ne bih nenamjerno propustila spomenuti. Mnogi od njih više ne predaju, a kakvi su sada nastavnici i profesori u učionicama, mogu samo nagađati - s obzirom da mnoge od njih znam kakvi su bili dok su sjedili u klupama.
Virovitička gimnazija uvijek je bila vrlo ugledna – da ipak ne zaboravim reći, ni blizu splitskoj «Gimnaziji Ćire Gamulina», kako svakom prilikom ističe moj Dalmatinac – s nekoliko legendarnih predavača koji su se spominjali generacijama. Većina će vršnjaka znati na koje mislim. Zapravo, svaki će naraštaj prepoznati i znati cijeniti svoje idole među nastavnicima i profesorima, bilo zato što vole njihove sate i predavanja ili zato što pred njima strahuju. To su, naime, intelektualci. Jer intelektualac je onaj koji svoj posao radi zato što je to njegovo poslanje, a ne način preživljavanja ili, još gore, zbog toga što ga je netko na to primorao. Za intelektualca je, ma kakav posao radio, to njegova osobna odluka, pa će se zato u njega unositi svim srcem, uvjeren da svojim radom – u ovom slučaju poučavajući i mijenjajući te djevojke i mladiće pred sobom - doista mijenja ovaj svijet nabolje.
