William Saroyan
1. METROPOLIS SUSREĆE KLITORIS
Pod diktaturom kojom nas idioti čine idiotima može se preživjeti jedino kao lezbijka. Zarađujući mirovinu u tramvaju, draga je bakica gajila svoj osjećaj za podmuklu tutnjavinu. Napirlitana i vitalna kontrolorka rado će zašlatati putnika. Preplanula Helena, što drmusa se stežući štangu kraj izlaza, njezina je bolja polovica, mlada prasica koju je servirala za sretnih obiteljskih blagdana. Pustite dehidriranu lezbu iz podruma. Slatka bako zašto bubriš tako. Helena, skini paučinu ste divne relikvije, ugrij stare koščice i stara će s tobom podijeliti hostije, vruće je, nedjelja je crna, pustinjska i jesenjska.
Helena je smrt doživljavala gotovo kao djetinjstvo dok joj je mekana i glatka starica rukom opisivala livadu na kojoj su neki posadili šum slutnje. Visoko i vitko drveće tu se poput dlake svijalo i osipalo srebrne i zlatne novčiće niz rijeku preko koje je skretao tramvaj- otvorenih očiju, necvikanih karti i pun slatke vlage kojom cvatu blues i orhideje u pričanju napirlitane kontrolorke… kroz svježe popodnevno truckanje a kao da se bližila jesen. Metropolis je pun masovnih grobnica, betonskih prolaza… Helena se jače znojila držeći se rukohvata, hvatajući dahom zelenilo rijeke i razmišljajući o klupi ispred kuće svoje bake koja plače ispod crvenog puzavca. Tajnoviti trijem kao da obožava neko svoje vječno godišnje doba- neki vječni spomen na zatravljene žrtve koje dišu iz iskidanog kalendara, isijavaju onaj zamrznuti kadar ubijenog 1922. čija krvca otapa nepomičnost savjesti i vječno prinosi žrtvu, obožava nevinost i patnju obzorja.
Bakina klupica na livadi za šik piknik ove svjetlucave starice- umirovljene
kontrolorke karti za bijeg, za utjehu pogrešnog smjera. Hotel Europa. Beskrajno
je razumijevanje onih što nadžive svog diktatora, u uredno pometenoj zemlji
oni jedini posvećeno sjaje svoju nirvanu. Sve je uistinu tako jednostavno zelbstferštendlih!
Helena sluti da joj skretnice nose limeni tutanj, sjaj osobitog pankerskog kiča.
Mrzi kad joj spominju indolentnost, to je njezina posveta ženstvenosti. Ona
kao i ovi preplašeni ljudi ima pravo da uživa u krajoliku i da se utapa u rijeci
i nek se lišće lijepi po njezinoj gologuznosti dok trči u najdražim cipelicama
za uličnim sviračima. Možda, dok joj perjanica ravnodušno vijori, Helena zijeva,
vuče se za svojim pogledom. Gotovo isključena ordenom „pa ti nisi normalna“
kojeg posvećeno dodjeljuje sebi, napokon bestežinski prelazi granicu , a da
ju nitko ne gledi „od glave do pete“, začuđena se grli dišući ozon u svojoj
vertikali, ne, ni ošamućena neće pristati na tu običnost u kojoj se obrela!
Njezino pamćenje kronična je bolest koja joj je odšarafila glavu za ovu veličinu
koju sad nosa u oblacima. Koja kao da porađa zelenu škakljivost i žutilo jantarnih
noževa u stroboskopu dugačkih sijena, tih narezanih smolnih okamina u drmusanju
podnevnog tramvaja. Ono Helenino zanovjetanje i obožavanje pretpotopne nezgrapnosti,
domorodačke egzotike i retardirane umjetnosti, onog ranjenog amora što spaja
dva kontinenta.Ipak je voljela Metropolis i vožnje po kičmi prirode. Nek diše,
neka oblikuje perle svojim crnim glasom i dugim kosama i vratom!
-Nemojte da se pretvorim u glazbalo- preklinjala je staricu okružena pjenom
prenutih putnika. Cijede se kao marmelada i neće joj dopustiti micanje dok se
tramvaj bude rascvjetavao na kolosalnoj cvjetnoj livadi gdje sve ima svoj tijek.
-Nije strašno, ja sam u svojoj obitelji prva nosila hlače, a vaša ziherica možda
odnjeguje jedan sretniji Reich, moje značkice, uresi i broševi nisu politički,
ja sam jednostavno šik, napokon, samo svoju stvarnost moramo ostvariti- govorila
je srebrna dama pritiskajuć Helenin trbuh otvorenog oka.
-Vozi li ovaj tramvaj do hotela?- zapitkivala je neka zagubljena Ruskinja. –Ali
nema pruge? - Naravno da ima, ne zna još brojeve. Kako ćeš znati kad nisi odavde
a stalno nešto ruju... Svejedno. Iako je slavenski simpatična, Ruskinja podsjeća,
uznemiruje, krvožderna, partizanska pijanstva. Previše je kubistička ova metropola
a pruga je ipak duga… Nastavila je meditirati prugama i tračnicama, vode li
one uopće do tog plastičnog hotela? Do te razbarušenosti životnog kraha koji
i u najnemogućnijim uvjetima vuče mozak u izlete, u izloge. Hotel na kraju duge.
Sam samcat. Odjel za crne udovice, nerčeve, usisava ljude i druge… Mozak postaje
specijalitet, svatko najbolje pozna svoj tijek. Grkinja lovi prizme u gradu
stakla, služi eros u zemlji eura … bože zašto su ovu novu Tulu načičkali s toliko
štandova orijentalnih nabikolaca, noćne more koja penetrira u maslinike njezinog
otočića, strah od ćevapčića….
2. SHOOTING-HOLIČARKA
Nije teško ubiti, treba se samo malo više opustiti. Arijevski imperativ boljeg svijeta u tragediji maloumlja europskog zapada zove nas put istoka, anti-svijet ipak pripada Isusu ako na vrijeme kreneš prema Tibetu, Nacistička Svinja oprasila je malu Anu Frankenštajn – nikad ne vjeruj Židovu. Udahni opsjednutost, osedlaj svog heroja i ogoli svoj kult do krajnje nekulture. Čarobna Indija – djelo, koje će nadmašiti sve dosadanje Nordisk filmove… On je imao talent, a ona samo beskrajno nadahnute sise… heroin, pobuna, utopijska bauštela i iskrena glazbena nepismenost, anarhija i beskrajni priliv gastarbajtera…. Dragi bog umije, nije da umuje- ali slabo čuje, zato budi bučna i nauči uživati tišinu i užici će sami stići. Hedonizam je jedina prava religija i galaksije će se sresti, ako se imaš tendenciju ostvariti.
Lijepa Helena –ovako crvenih, stisnutih usnica punih nekog mladog vriska, jedne
vizije koja proždire, neizdrživo oslobađa, iznutra. Apetit. Kao dnevna eksplozija
sićušnih dijamanata, atomska apokalipsa umjetnih boja i aroma, a Helena ima
samo dvije sise. I sanja o trećoj, abnormalnoj, koju ne bi željela kupiti, želi
ju naslijediti. Od kučke. Der Werdegang der Menschheit…
I da joj, kao staroj Njemici, punoj značkica, broševa, perlica, bedževa, privješčića,
staklenih kamenčića, zvečkalica, prostruji dim, piće, mirisi, krvni uresi i
da se hihoće i unosi ljudima na pravcu kojim patrolira. Tom poganskom, trećom
bradavicom, poročnom sisicom. Savršena anomalija, degeneracija i formacija,
u vožnji kontroliranih karata. Put Europe je put holokausta, od svjetla sjevera
do anatolijske tužaljke… Svjetla supermarketa, neonski nakazna… Svi žele trošiti,
klistirati, kristalizirati, jebati beskompromisno, iživljavati se unitaristički,
izbijeliti zube na mumiji povijesti… kult anoreksije i vajmarske nostalgije…
Helena je sebi najbolje potrošačko društvo. Veletržnica. Ulaz, izlaz. Od, do.
Spremno je kročila u skandal dokone gladi, u čistoću kuće vječito novog i univerzalnog.
Oh, bogovi će pomoći lijepoj Heleni da sve to nagomilano nekažnjeno razbije
i upropasti. Došla je platiti svoj san o muškarcu, pljačkašu i spasitelju. Raskoš
ide s oružjem. Ona je neprilagođena. Gola i veličanstvena heroina u paklu potrošačke
gluposti. Uživa u isprobavanju, oskvrnuće je njezina fiksacija koja ju grozi
i vozi dalje od javnog prijevoza. Sprema se za svog teutonskog viteza, čista,
brižno, mazno i manastirski izdestilirana… Noge joj je odsjekla spoznaja da
je najljepša sred tog gradskog prometala. Divljakuša u njoj je iznjedrila, zaderala
površinu, eksces pušta u svoju blizinu, poslat će sve u materinu…
Prljavština, sjećanja blistaju u ulicu usranu, obožava skitnice i životinje,
nekad strašću, sad i umijećem časti se uz te organske nakaze, navika će preuzet
razumijevanje, ne pozna više strah, gubi okus perverzije. Čini se ništa novo
jedino preostaje, patetikom čudit se na davne pothvate…. Pusti bolest, osjeti
se bolje, bojiš li se starice u pustoši snova, iluzija, oplođuj čelik Helena,
trese ih olovo i trza miris varnica! Smrt i dućan slatkišima. Djeca sve to lakše
podnose. Da li si presićušna za svoja očekivanja, da li bi se čudila da niz
dimnjak se spusti Buda, da kao krampus hoda pobožni Nikola? S visoka pravedno
dijeli baćuška, umorni naš tvorac crvenog nosa i sita trbuha, dobroćudno željama
se smije, nesavršenstvo prirode lagano preživa, uz pivo i kiselo zelje ljepotu
svijeta nikad ne negira, inteligencija pak posvema ga nasmijava, ludo je i strasno
obitavat međ zvijezdama. I Metropolis je nekad dijelio zid, a sad je orijent
posvuda, … a revolucija?
Helena, lijepa i opravdana, silovito diše, kroči čvrstim i visokim korakom napetih
tetiva, koža joj se sjaji kao u ratnika, paluca jezikom, toplinom puni svoj
mitski, mirisni torzo od žila i živaca. Demoni lumpaju dok pucačinom ruši trgovinu,
pršti krv potrošačku! Posvećena nekom jačem, puna ushita i predanosti, gipko
tamani šarenilo nagomilanih polica, artikala, lažnog voća, poroda kaosa. Helena
puca, sva hitra i okretna od teškog, strašnog oružja u vatrenim, zrnatim šakama,
stisnutih vilica Helena rešeta, uništava. Pucaj, pucaj, Helena! Ovaj svijet
pršti od metaka i ovaj vatromet freska je jednog većeg masakra, jedne bajke
stiješnjene u slikovnice! Sigurno bi se svemu čudila dok pregledavaš jutarnje
novine, u svakoj ćeliji kruha s medom bit će za tebe, bez vjere dosadno je hajdučenje,
svako uvjerenje enigma je za sebe, živjeti ostaje pitanje estetike. Neka se
pobiju svi oni što ostaju, učini svijet svojim, nek propupa ta kockarnica, za
te će svilu osvojit istočnjački hazarderi, neuravnotežena raja neka se pjeni!
I kad je napokon izašla ruku teških od trzanja oružja, mašina srebrna ju je
čekala, ogromne snage koja se puši i riče, guta mošus vunastih mamuta i agoniju
zemljine crne vrućice, a on se smijao zdravim zubima i dvodnevnom bradicom pozivajući
je na jahanje. Avanturisti, drogeraši. Promatrala je životinje iz druge galaksije
i plašila se žutih cvjetova, zujanja ispod velike petlje. Sanjala je tulipane
na džambo plakatima i plakala. Odmetnula se i podala lijanama, gljivolikim krošnjama
i sporama, cvrkutnim zorama čudne boje i oblika. I trebalo je srediti još, jer
toliko ljubavi užasava čak i ako se tek naslućuje. Jesmo li uistinu čisti i
dovoljno svoji da bismo bili jedno, onoliko, koliko je potrebno da se uzmognemo
ostvariti? Prelijepa Heleno jesi li još uvijek sama, i svoja, i opet na cesti,
i bez njega, uplašena, ponosna i oprezna…. Možda tek zajednički trošite usamljenost
u predvorju neke buduće ljubavi koja će prognati iluzije, navike i sve poznate
stvarnosti… Ipak Helena, ti zvonce vučeš iskreno i predano, možda, možda, možda,
možda je. Možda se ta riječ još uvijek oprezno izgovara, ali tvoje podavanje
njega ne zakida, ljudske običaje zgazila si stopalima ljubljenja, napokon, možemo
postojati samo kao slobodni, i onda je ljudski griješiti jer tako postajemo
božanski . Zašto ne bi zajednički viknuli: Fuck them all!
-Vozi me…. – Helena je napokon izgovorila. Plašila se kukaca i strašila pod
turbanima, kao i turski sakoi, smrt su za europsku modu. Dvije karte do Kraljice
Začina, ova roba je preskupa i nečista, kao i turska savjest i čitava ova metropola.
Najdraža Helena, zaboravi plahte hotela, sjeverno svjetlo Hermanovog atelijera,
i svoje maloazijske more… europske granice, i previde sanitarne inspekcije,
zbjegove, begove, trgove na kojima trgaš se, šuti i šutni se na još jedno traženje…
Neka Istanbul Konstantinopol postane, kad se odlučimo vratiti iz Indije, arija
orijent zaorat će, žrtve za mrtve, zrcalo za živuće, porušimo hramove, nek otac
se bijeli pjeni dok ne pougljeni, staro božanstvo prebrojit će glasove…. Kali,
Šiva i Višnu zovu te…
3. MRTVACI SU GLASNIJI OD PUNOG STADIONA
Nauči se muzici u Europi pa ćeš se drogirati u Indiji. Jer Cipar se sad ne može upoznati. Tvoje porijeklo i ovako te čini dovoljno nevidljivom. Ove sedamdesetčetvrte tvoj izabranik može upoznati samo odrezane nosove, krvavu trpezu fašističke Ankare… Kad mršaviš žderi razglednice. Pobjegla si u naručje svog germanskog božanstva, njegov je narod sklon romantici, čitanju prije spavanja i orijentalnim sanjama…. I njihov je vođa prorekao da se tvojih stradanja nitko neće sjećati. A ti se zbog strave ne možeš ostvariti i nikad se nećeš vratiti na otok. I tvoji su preci izbjegli, u porobljeno i zaboravljeno helensko srce, i tvoja duša se ostvaruje putovanjem, progonjena pristaješ samo na ljepotu, jer nemaš ništa osim tuge i ljubavi… na kontinentu kurvetine koja jašući žrtvuje bijele bikove… U Metropolisu ti budi samo ti, viči iskreno i stvarno da bi srušila opsjene, razmrsila udice, prozrela ubice…. Vidjet ćeš da je jedino stvarno sretno i trajno, neopipljivo, ali slobodno… Iz bijelih njedara puštaš golubice u budući crni septembar gdje Helena svoj sari šiva dok je ne zagrne Shiva. Kose crne kao ebanovina, tri rubina, tragovi de-en-ka, nevidljiva, progonjena Helena, u naručju svog dragana… Priče prije spavanja, strava iz mora male azije izblijedit će, putem svile, od miline.... Boginja ljubavi, porobljenih i naivnih, traži pravdu i čuva svoju Helenu, suzama Armenije, čežnjom Kurdistana, vezom Male Azije… Zaljubi se… i neka ti kupi karte najgore avionske kompanije…. Nek zaboravi film u bojama… ne bojiš se sivih slonova, niti putenog pudera prašnjavih putova spoznaja, u ludosti sumnjivog rent-a-cara… Ako si izgubila domovinu bar ćeš vidjeti sedam hramova koji se obavezno moraju posjetiti, i bit ćeš prisutna, makar turistički, bar jednom u životu. Herman će naučiti bubnjati, i možda se zid napokon uruši, možda će se svi napokon sretno ujediniti…
Kiša se slutila, goruća cerada i ljuštura vozila, sikće i puši se njegova gladna
utroba i osamljena djevojka, čeka svog dragana. Opet sama. Bez benzina. Inače
ne bi sanjala otok, diverzije, nekrštenu raju i monahe uz sirensku, valjuškastu
naricaljku. Pronašla je junošu koji će je ustoličiti na otoku, zaostalog borca
koji križarski kolje za ekskluzivnost duše pradjedove, romantični nagoni još
uvijek stoje i poharat će bezbrižnost Europe nove. Bizant i Rim provalit će
svoje tamne snove, svi će se klanjati osunčanoj brončanoj nadmoći, u džungli
će ovoj tad moći počinuti. Prijevoz je sad tužna svemirska olupina, kraj jednog
bjekstva, ubojstvo gurua, početak novoga. Dalek je mrmor mramora i bijelih gorskih
oblutaka, ovdje u drobuljenju mantri i snatrenja, pod sarijem struji toga plemenita,
poskidati oca lažova i ostala strašila ….od čekanja postaje razdražljiva, zelenilo
slobodu zaziva. Sapet će ih stranka antipapinska, nema više tralala.
Zaštitnik je otišao za benzinom ostavljajući je cviljenju iznutra. Ne zna biti srdita a ponos joj ne dopušta dosađivanje i zanovijetanje. Ne voli biti curica, njezina je ljubav ustrajna i velika, ne plaši se i slijedi ga posvuda iako bi njezin plač pijesak pretvorio u najšareniju borduru dok se nebo iznad komeša kao mlijeko u čaju. U daljini, iza večernjih ovčica i velikog cekina, čuje se stampedo. Bilo bi lijepo pronaći neki bar domorodačkih pića, za ljubavnike, plaćenike, desperadose. Mrak, svježina, tutanj apstinencijske krize ružičastih slonova. Napali su jedno selo namamljeni mirisom pečene rakije. Napadaju siromašne seljake koji ih uvijek iznova istjeruju vatrom, uplašeni i zgaženi. Bog čuva one koji su pijani. Ganeš sklon kapljici. U domovini prava su pošast vrapci španjolski, strasne, šutirane ptice boginje ljubavi, usjevi upropašteni i ratari ismijani.
Ludim. Nemoguće da sam trudna. Ali sasvim sigurno me ne voli. Ne zna me posjedovati.
Površno je, a osim mesom, ja nisam u stanju komunicirati. Želim odmoriti ako
uspije natankirati. U ruke skupiti život i u prašini pronaći vino, krv izdanih.
Helena bi željela nazdraviti ljubavi punim plućima pikara i putnika. U hotelu
na kraju svih tragova, u salonskoj raskoši ružičastih palmica, u nekoj sobi
punoj života i glasanja. Karoserija hvata odraze procesije, sijede, okićene,
gole i žilave, sveti ljudi zabačene, eksploatirane provincije, začinske i mirisne,
nedokučive, svoje, moćne i nenasilne. Liznula je sol suzice i drži se sjaja,
pregledava plijen, zauzdava pohlepu. Nebo će joj podariti nagradu, odagnati
požudu, obasjati sveticu. Helena nekako čezne odlutati u bezakonje svojih misli.
Još je krhka u mladoj ljubavi. Zaključava kabinu, odlazi se prošetati. Želim
ga potrošiti, mogu i mnogo više, napokon on je ništa bez svoje Helene, južnjačke
Snjeguljice. Sedam sijedih staraca, ljubav je ranjiva od sumraka…
Prešavši duboku i finu seosku prašinu, Helena se odmara na klupici, snovitoj postaji, gdje uvijek struji jesen, ispod crvenog puzavca u sunčevom zalasku, u sukrvici noći. Penjačica oko hladnog, kiklopskog trijema. Možda ova sela u dvorištima imaju šedrvane, možda je Heleni sve poznato, možda je on slabić koji će ju odalamiti, možda ne voli pucnjavu, možda su se posjekli, nismo li svi to učinili oštrim zrakama današnjeg sunca. Vrućina božanstva, novog boga avanturističkog turizma vikend ljubavnika. Nevinost se ne može ukrasti, čupavi asketi obećanje su njezine bijele, uredno začešljane kose, skrojenog kostima za bolje vrijeme, za zabavu suputnika. I smotka koja pali vječnost u slobodnom umu pogledom arijevskog apela. I jednom će postati zapaljena, izbjegla europska žirafa negdje na karti Azije ili Namibije. Volja neka trijumfira, napokon ljubi, i zna da je slobodna, predivno je odskijati sa svog Olimpa….
Svako vrijeme sagradi neku ruševinu za vječnost, nastani ju površnim ljubavnicima koji uznemiruju, koji žive od slabosti, u milosti razbijenog stakla i nekog okrutnog zraka. Helena je fotostanična, pamćenja punog slika i mirisa, aromorama. Ni na nekom sretnijem Cipru nije se znala opustiti, ti porušeni hramovi djelovali su tako cjeloviti, usprkos tom arheološkom raju, tom snu što kičem će proglasit na živoj fotografiji, ona odlazi zapaliti na sve dalje plaže, ovdje je Herman odlučio kćer nazvati Goa. Helena staro mnogoboštvo nosi u krvi, taj lezbijski prkos, vinski laser, predugo već živi u pobuni i ne može nazvati mirom pustinju koju su stvorili pljačkaši. Apage Satanas, da bi to upalilo treba odbaciti đentlmenske manire kojim smo ih naučili kreativni, poslušni, filozofski, iskonski i porobljeni. Heleni neće nitko glavu odšarafiti da visi u nekoj galeriji, za nju će se vodit ratovi, ljepotu je spremna podariti iako je nemoguće koliko sama uspijeva opstati. Čini se najljepše joj je bit na granici. Polupana carska zvona u nekoj slavenskoj stepi, u trokutu bijelom stanovništvo strepi, avangarda za njih najbrže se lijepi. Ništa nije ostvarila kada je preko zida vikala -svijet svoj odmah voli! Punk is not dead, not yet.
4. AKO JE BIO ISTINIT, ISUS JOŠ UVIJEK SVRŠAVA
Budućnost je sad, državu treba spaliti… da se ne zaboravi… da je zemlja pod
nogama ali se proteže beskrajno i u biti neobjašnjivo visi u svemiru. Koracima
se otkucava po bilu svemira, svojatajući krajolik uživamo tek vlastitu ograničenost
jer sila teže ne postoji, postoji tek sila ljudske gluposti, zbog nje su koraci
života teški i umorni, do koljena u govnu boga kojeg su stvorili državnici,
generali i klerici. Helena ti postojiš daleko iza obzora, kreni prema svojoj
ljubavi, tvoji korijeni su bludni i božanski i zbog toga se duše odlučuju roditi.
Zemlja nas vuče ljubiti. Crkva uči ubiti. Ne daj se stlačiti, postati djevojka
iz kartona, izrezana za svijet laži i iluzije, u kojem gospodari Papa mesara,
ubojica, silovatelja, gospodar torture, suicida i smrti koje će smiješane u
kaležu, nedjeljom prinijeti križu – jadu, svojem stadu. Postoji Onaj koji živi
iza navika svijeta, zločinac za ritualni biznis, i on zna tvoje ime Helena.
I ti poznaješ sebe. Poznaješ volju koja oslobađa, u svijetu ne mora postojati
ništa osim uživanja koje oslobađa, pogled koji ostaje zagledan, između sna i
buđenja, istina koja sve prožima, Helena znat ćeš da si jedinstvena lakoćom
kojom te obožava, glasnom jasnoćom galaksija, tonirana konjugacija univerzalnog
nebeskog jezika…. Amen amen amen
I Helena se bila radosno odvezla u daleke prostore. Sretna je i sitna poput
djevojčice. Nije joj se razmišljalo o popravcima kad je zvijer stala u prašnjavoj
zabiti. Njezin Herman je Nijemac hašišar zlatnog repića koji ju vodi kontinentom
od začina, da jaši slonove, i vrati u sjećanje ljepote arijevske utopije. Stali
su na karti velike Indije. Na kartu su stavili puno toga. Prije puta su dobili
i koktel injekciju. Zdravo su se drogirali. Helena i Herman. On je sanjao da
bude križar iz slikovnice svojih predaka, da teškim mačem odsijeca nekrštene
glave, a sad ne mogu obrati ni njezinu smokvu pa puše indijski hašiš. Helena
je sama i u iščekivanju, kad tamni dječaci tabane troše hladnom večernjom prašinom,
Helena zaželi ispisati ime neznanca svojim sokom. Ne pamti im imena, bila je
lice iz izloga, igračka skupljeg svemira. Njezina je pobjeda, sad, dok misli
na njega. Ako i ne zadrži tog anđela, bar će joj narasti krila. Uspjela je ustrajati,
poslije borbe i velikog praska, u ovoj nestašici nafte, ona će vjerovati, biti
jedno i voljeti. Ne, neće vozati svog vozača. Napokon, imaju svoje zajedničke
zanose. Ponijela ju je ljubav i ona nema luksuz već viđenih repriza, ne, sad
je obuzeta, na početku sna o ljubavi. Hoće li se već jednom vratiti? Sama je
i plaši se sklonosti onom što ne može zatomiti. Neznančeva ruka. Okrutna i nadmoćna
ruka, naslijeđe prošlosti. Ruka koja nas proganja i ruka koja nas blagoslivlja
i šapa koja grebe, koja nas pokušava zatući, ponavlja tu slabost, tu odanost,
jačina ubojičine ruke, krvave i dlakave. Potpuno odsustvo samokontrole čudesno
upravlja živcima. Ruka koja traži oprost i ruka koja nas prijeti ubiti, kojom
želimo umaći vlastitoj nemoći. Bez povratka. Želimo ju nadrasti i osvetiti se
nekim čvršćim stiskom, boljim grifom. Osvetiti se rođenom nadom u nekom novom
zavoju, na oblaku, rijeci, ustima na alatku, trznuti se i prepoznati u velikodušnoj
ljubavi. Pušiti…
Baka ju je voljela i kao mučenicu i kao razbojnicu, razbludnicu. Otok ju nije
mogao zadržati, a sad su zaklani… Helena se bojala križeva, relikvija, sklanjala
se tamjanu, crkvenom truljenju, jer je tajila kako u plavetnilu Krist Pantokrator
s njom prebiva, sniva, uz slatka vina. Baka ju uvijek vidi čistu i malenu. Rađanje
žrtvi u strašnoj povijesti života, crni ljudi štiplju, rumene blijedu djevojčicu.
Vječna ustreptalost u slici užasa., disko dekadencija i pitanje –gdje je moj
tatica? Helena će biti hrabrija. Zločinci, organski ih je znala naslutiti, potrošiti,
strasna da bi se osvetila. Da li je ojačala? Zarekla se, neće plakati. Plače.
I sveti se svima i sebi. I kiša i trči. I kao da gazi otrovni slatkiš, pljuvačka
vrućine u tijestu opustjele prašine, zamrle ulice. U džungli najsjajnijeg dragulja
u kruni čekala je da prorade ta kola za bijeg. Osamljena je, kao porodica na
dan zločina, u novom okupacijskom sumraku. Svijet mora biti rizičniji, nije
se znala drukčije motivirati, nije se mogla uklopiti a ne umaći depresiji. Ovdje
je trava zelenija, ali nedostaje harmonika, Mediteran, ljubav koja će ju braniti
u fantomskoj kasarni, sjena oblijeće po lanterni.
I snovi i ruševine i pljačkani, uzbudljivi izlozi smrdili su na one prijašnje
i slagali komadiće razbijenih, bojanih stakalaca. Isječak jednog sada koje oslobađa
spavača, svog putnika. Sklanjajuć ljubav pred prljavim mislima, Helena je promrzla,
u krivudavoj šetnji lijene požude. Zaobilazila je zelenu, izbrušenu svjetlost
rijeke koja isplahuje zaboravljene grobove, žare i urese. Stvarčice abortirane
iz velike i sretne povijesti da mrtvace nauče živjeti. Grobovi su domovi, uvijek
i svugdje prisutni. Njezinom šutnjom niču legende, povijest odlutale djevojčice,
sjajne ratnice. Čita znake njoj nepoznate genetike urezane u spirale, silnice
brežuljaka, riječnih sprudova i rukavaca. Karta pamćenja. Njezino sad njezina
je ravnoteža. Neće pustiti mač, niti će poraz potamniti njezin šljem. Hoda gola,
prkosna, spram analizatorskih minderluka, prelivenih horizonata.
Sveti brežuljak trudnom mjesečinom rosio je Heleninu snagu propupale ljubavi
koja će odnekud zabrektati kao masna zemljina krv. Noćna, tiha pozornost od
njezinih želja je oblikovala čarobne, oblačne vizije, oblike bogova tog nebeskog
naselja, podsjećaju je na sve što je željela imati i na ono što će ju plašiti.
Trči kao da ju progone vlastiti zli klonovi, raskošni zadah grobišta postaje
demonska bujica poharanog supermarketa. U nakit im ne smije dirati, proklet
će ju, ne prestaje odzvanjati, mora se trčati, gdje i za koji kamen se skloniti.
Lužnate paučinaste sablasti. Ogromni žuti cvjetovi, sjaje na ledini, mutni,
jantarni. Ako su vagoni procvali bar su je tračnice trebale čekati. Gdje je
vrckava kontrolorka, koga zapitati? Kamo se uputiti? Možda prođu patuljci iz
večernje, smaragdne smjene. Užasom šire se oči njene, gle, neki digoše spomenik,
nadgrobnik: -dobroj pojebuši i njezinoj raskošnoj vladavini, poroci je pokopaše
plačući, voljenom se ne dade spasiti, ovdje leži slobodna žena. U vrućici Helena
želi predahnuti, naći postaju za neki gradić bezbrižni, mjesto koje nisu mogli
naslutiti, osanjati. Neku sobu u kojoj će spojeni zaspati, jedini, beskrajno
sretni i bogati, zaljubljeni u slobodnoj vječnosti.
-Helen, ovo je san, nadam se da se nikad neću probuditi. Za te mogu i ubiti,
prelijepa si za ova prostranstva sjeverna, narav tvoja odveć postaje spartanska,
reci mi što si poželjela? Narav južnjačka dal te ushodala, dušo zar si nemirna?
-Pamtim ovu sobu, kako bi mi u umu vječno živjela, vodi me na jug, samo nek
ne bude Ibiza, kažeš da narav je moja prekrasna, tad otiđimo do mog otoka!
Preko 200.000 Grka etnički je očišćeno na okupiranim teritorijima od 1922. do
danas. Niti jedan protest nije došao od strane civiliziranog Zapada.
Jednom će naći, oprašiti u sebi djelić svoje povijesti. Tren zagledanosti će
potrajati. Smiješit će se nekim bliskim pogledom Heleni; izrovanoj, istruganoj,
očišćenoj do nje same. Prešućena tiha upornost širila je pelud, slobodna, u
samom umu divljem od preživljavanja. Helena se promatrala licem vestalke u raskoši
kulta koji se rascvao dublje od same kože, koji poput nakvašenih latica ostavlja
boju širu od vremena. Helena, na čistini ponad obrva. Između hrabrosti i ljubavi,
vjere i ludosti, tamo gdje se upisalo pamćenje, gdje strah ne prešućuje. Helenu
promatra Helena kao bistra mjesečina ulovljena srebrom malog ogledala, u ehu
kamenčića, novčića, čahura. Posvećeno glancanje oružja. Čupanje obrva. Usamljenost
pod teškim naoblačenim hučanjem, na tajnovitim humcima koje obavija romantika
staničnog cijepanja, krvnog komešanja noćnih pretapanja. Helena, oduzeta, fiksirana
pogledom iznutra. Posjet samoj sebi uvijek nosi svečanu, obrednu opravu i fibulu
sna izvan vremena. Helena promatra komešanje mliječnog čela i sedefnog sipkog
praha. Sred uljepšavanja, sred odsutnih pokreta. U zračenju vizije portret vječne
Helene…
Helena medaljon blista se na svom hramu, na glavi ushićene Helene majke. Smijulji se lik svojom karmičkom genetikom. Helena nosi svoju suputnicu u božanskom oku, u zabatu trojstva, na čelu, u trokutu silnica svemira; pogled duše koja isijava. Ona koja se uporno nastavlja promatra u procijepu galaktika- Sad i nekada, Helena prošla i moguća. Ona koja obasjava kristalnom srži u kostima, mirisnom mentom stanica, rubinskim pulsiranjem u plavetnim, gorskim plućima. U fotonskom trenju, oko sinusa, ugledala je zrnati lik, svoju dušu, na mjestu gdje dolazi crvena točkica, upravo za vrijeme šminkanja u pod disanjem mjeseca. Odlutala da bi se uljepšavala i strašila na nekom poganskom groblju. Gotička i strasna romantika, noć njezinog punog cvijeta, prije nego se utroba odmetne u zahuktali pogon revolucije plodnosti, histerije života, u delirični manirizam tijela u hranjenju ploda, u rađanju naivnog prostakluka- do vlastitog isisavanja, ispumpavanja, do raspolavljanja, do općeg zaborava i opće namjene. Treba ih kazniti.
Ljudska pravda još nije odlučila kazniti zločine civilizacije koja se tako naziva zbog kulture koju je otela poubijanim i protjeranim narodima, vjerujmo da postoji božanska pravda kojoj će uskoro odgovarati. I sada si Turska prisvaja pravo da bez oprosta uđe u okrilje europskog zajedništva čega ? Čemu?