Hari Varešanović, poznatiji kao Hari Mata Hari obilježava 40 godina karijere. Uz njegove pjesme rađale su se nove ljubavi, smijalo se i plakalo. Hari nastavlja u svom romantičnom stilu i dalje, a to dokazuje nova pjesma “Odavno si ti u srcu mom”. To je ljubavna balada koja donosi priču o neprežaljenoj i neostvarenoj ljubavi, koja je u spotu ispričana kroz oči psa. Nakon deset godina diskografske pauze, Hari Mata Hari ovim je emotivnim singlom najavio i izlazak novog albuma. Pjesmu će premijerno uživo izvesti pred hrvatskom publikom 7. ožujka u Virovitici, 8. ožujka u Splitu te 14. ožujka u zagrebačkoj Areni. Bio je to povod za intervju s pjevačem kojeg sluša nekoliko generacija - piše Sanja Plješa na portalu Nacional.hr.
- Često znam reći da je ljubav pokretač svega. Ljubav je na početku karijere bila emocija koja gori – mladenačka, snažna, pomalo dramatična. Danas je za mene ljubav mir, razumijevanje i zahvalnost. U pjesmama se to osjeti – nekad smo pjevali o čežnji i boli, danas više o praštanju, trajanju i onome što ostaje kad se svjetla ugase. Ljubav prema glazbi, pozornici i publici održala me ovih 40 godina i jedva čekam da na ovim “Koncertima ljubavi” pjevam o ljubavi.
Često se kaže da Vaše pjesme “stare zajedno s publikom”. Osjećate li da publika danas u Vašim baladama čuje iste riječi, ali s drugačijim iskustvom?
- Apsolutno. Riječi su iste, ali život nije. Kad danas pjevam baladu iz osamdesetih, vidim u publici ljude koji su kroz te pjesme proživjeli brakove, rastanke, djecu, gubitke. Te pjesme su postale njihova osobna priča. I zato ih doživljavaju dublje nego ikad. S druge strane mladi su također prihvatili ove pjesme kao svoje, prenose se s generacije na generaciju. Najčešće ih slušaju majke pa prenose na djecu”.
Turneja počinje u Virovitici gdje ste prvi i jedini put nastupali 1987., a završava u Areni Zagreb, u kojoj nastupate prvi put. Je li vas iznenadilo da se taj trenutak dogodio baš sada, u ovoj fazi karijere?
- Svaki umjetnik sanja velike dvorane, ali nisam nikada radio planove na silu. Arena je došla prirodno, kao kruna jednog puta od 40 godina, upravo u Zagrebu u kojem sam svoju glazbenu karijeru i započeo.
Zagreb ima posebno mjesto u Vašoj biografiji jer ste u zagrebačkom studiju Kod Trulog počeli svoje prve glazbene korake. Što vam se prvo javi u mislima kada kažete: “moji glazbeni počeci u Zagrebu”?
- Javi mi se mladost. Jedan mali studio, puno snova i velika želja da se napravi pjesma koja će trajati. Zagreb me formirao – i profesionalno i ljudski. Mnoge lijepe dane proveo sam ovdje i tu su moji brojni prijatelji, tako da ga još uvijek smatram ‘svojim.
PR foto
Četrdeset godina na sceni podrazumijeva i uspone i tišine. Je li vam danas važniji uspjeh ili mir s kojim dolazite na pozornicu?
- Mir. Uspjeh je lijep, ali prolazan. Mir je ono što te drži stabilnim. Danas mi je najvažnije da na pozornicu izađem čistog srca, da dam sve od sebe i da znam da sam ostao vjeran sebi i da pjevam iz srca.
“Lejla” je bila trenutak kada je Vaša glazba dobila europsku publiku. Je li vam taj uspjeh donio više slobode ili više očekivanja?
- Lejla mi je donijela i jedno i drugo. Nastup na Euroviziji 2006. otvorio mi je vrata Europe, ali je donio i velika očekivanja. Pjesma je otišla dalje nego što smo mogli sanjati, ali ja sam ostao isti.
PR foto
Publika vas često doživljava kao sinonim za romantiku. Je li Vam ta etiketa bila teret ili ste je uvijek nosili s lakoćom?
- Nikada mi nije bila teret. Ako vas ljudi doživljavaju kroz emociju, to je privilegija. Romantika nije slabost – to je snaga da pokažete osjećaje. Volim biti dijelom ljubavnih priča i da me vežu uz ovu emociju.
Na koncertima se često vidi nekoliko generacija – roditelji, djeca, čak i unuci. Što vam znači činjenica da vaša glazba prelazi generacijske granice?
- To je najveća nagrada. Kada vidite majku i kćer kako zajedno pjevaju istu pjesmu, znate da ste stvorili nešto što traje. Glazba tada postaje most između vremena.
Nakon toliko godina na pozornici, postoji li još uvijek trema? I je li drukčija nego na početku?
- Nemam tremu od nastupa, međutim kao glazbenik kojem je posao imati pozornost publike imam tremu od povezanosti s publikom, da se svidim publici. Želja mi je uvijek ostvariti interakciju s publikom, a kad osjetim povezanost s publikom sva trema nestaje.
Kada se svjetla ugase nakon koncerta u Areni Zagreb, što biste voljeli da publika ponese kući? Emociju, uspomenu ili neku novu misao o ljubavi?
- Volio bih da su osjetili neku emociju – prisjetili se neke lijepe uspomene iz mladosti, obnovili ljubav prema partneru, pustili suzu ili jednostavno probudili ljubav u srcu koja je dugo bila možda negdje po strani u ovom užurbanom tempu svakodnevice.
Ako biste danas, s ove vremenske distance, mogli nešto reći Hariju s početka 80-ih, što bi to bilo?
- Rekao bih mu: ‘Vjeruj svom srcu i ne žuri.’ Sve dođe u svoje vrijeme. I ono najljepše često dođe onda kada si dovoljno zreo da prepoznaš. Kao što sam i ja tek zadnje vrijeme sebi posvijestio da zaista živim svoj dječački san slaveći evo dugih 4 desetljeća na sceni.
