Nova godina nije mogla gore početi! Crkva i država zatvorili dućane nedjeljom pa ugrozili tisuće radnih mjesta, ustavno pravo na rad ali i slobodu izbora da onaj tko želi kupovati sedmog dana u tjednu to može činiti, Rusija zavrnula plinske ventile zbog čega je Vlada proglasila krizno stanje, Slovenci zaprijetili da će pregovori Hrvatske s Europskom unijom ostati i dalje blokirani ukoliko u skorije vrijeme ne započne proces rješavanja graničnog spora, a dr Darko Milinović ne odustaje od nečega što eufemistički zove «zdravstvena reforma».
Puno je nepoznanica u toj reformi i koliko se god trudio, ministru ne polazi za rukom objasniti zašto građani Hrvatske, čija je stopa doprinosa za zdravstvo najveća u Europi, sada moraju plaćati dodatni harač, namet ili danak za osnovne zdravstvene usluge. Oprostite gospodine ministre, znam da ne volite ove izraze, ali ja se, kad u liječničkoj ordinaciji moram posegnut u džep i platiti ono što sam već jednom platio, osjećam kao netko koga harače.
U Hrvatskoj milijun i pol zaposlenih plaća zdravstveno osiguranje za četiri i pol milijuna osoba što nema nigdje u Europi. Koliko god bio socijalno i solidarno osviješten ne mogu prihvatiti činjenicu da zbog milijun i dvjesto ljudi kojima će zdravstvo biti potpuno besplatno moram plaćati posebnu pristojbu. Jer, nismo mi krivi što su nam oni, koji sada traže da stegnemo remen, državu gurnuli u bananu, pa sada imamo 230 tisuća nezaposlenih, 150 tisuća radnika koji imaju plaću ispod 2 tisuće kuna i 280 tisuća raznih socijalnih kategorija ili što su u mirovinu slali i za rad sposobne dečke pa je broj penzionera narastao na 355 tisuća.
Ako je netko dobro prebrojao, ovo je u Hrvatskoj 14 zdravstvena reforma za što je utrošeno 10,3 milijarde kuna, što je gotovo cijeli proračun za zdravstvo u 2000. godini. Svi ti jalovi pokušaji da se spasi ono što je neracionalnim poslovanjem, javašlukom i promašenim investicijama nepovratno uništeno nisu uspjeli i tko će nam sada jamčiti da je najnovija reforma dosita reforma zdravstva, a ne reforma financija u zdravstvu i da će novci, namaknuti tim haračem, dosita biti potrošeni za poboljšanje usluga i kupnju novih uređaja, a ne za financiranje predizborne kampanje i pokrivanje gubitaka nogometnih kubova.
Nije gospićki ginekolog, dični hadezovac i ministar zdravstva udario samo po džepu pacijenata već i po zdravom razumu svojih kolega. On sada ucjenjuje i podcjenjuje liječnike iz primarne zdravstvene zaštite koji ne žele naplaćivati participaciju, a kako mu to nije dosta još i prijeti. Podcjenjuje ih kad im u ordinacije uvaljuje blagajne, ucjenjuje kad za poslušnost obećava povećanje glavarina, a prijeti mogućim raskidanjem ugovora jer tobože ne poštuju zakon.
Stanje u primarnoj zdravstvenoj zaštiti je alarmantno - u posljednje četiri godine broj ordinacija drastično je smanjen, sa 2800 na 2500, i to najviše u malim sredinama, a ordinacijama koji imaju između 800 i 1400 pacijenata prijeti bankrot. A sad ih se još tjera da budu blagajnici i objašnjavaju pacijentima zašto im moraju olakšavati novčanike!
Sva je sreća da među liječnicima ima onih koji su spremni reći «ne» ovom bezumlju pa makar, kako im se to imputira, mislili samo na sebe. Što ima loše boriti se za svoja prava i oduprijeti se krajnjem ponižavanju u koje ih, iz godine u godinu tjeraju zdravstvene strukture?
Ne samo da mogu izraziti neslaganje već imaju pravo i na štrajk, pa i na građanski neposluh. U ovom slučaju to je za pacijente bezbolno - jednostavno ne naplatiš namet.
Ni crno, ni bijelo, 8. siječnja 2009.
