Ovaj je tekst trebao biti dokument nezadovoljstva zagrebačke kulturne i intelektualne kreme koji će pokazati da smo, iako “nekompetentni”, barem glasni. Od preko trideset kontaktiranih antifašistički nastrojenih umjetnika i umjetnica, intelektualaca, intelektualki, aktivistkinja i aktivista, odazvalo se njih – devet. Za H-Alter govore Sven Popović, Aneta Vladimirov, Snježana Banović, Dean Duda, Tihomir Ponoš, Milorad Pupovac, Leo Beslać i Antun Aleksa i Luka Bogdanić. I Grad Zagreb, na čijem će se terenu održati fešta, uvukao se u šutnju - piše Jan Vržina na portalu H-Alter.
“Thompson će za novogodišnju gažu zaraditi 30 tisuća eura, što će reći da je Hrvatska jedina država na svijetu u kojoj najbolje plaćeni i najpopularniji pjevač promiče fašizam”, zaključio je Matija Babić u članku na Indexu čije je centralno pitanje je li Marko Perković Thompson domoljub ili fašist. Da je potonje, podupro je audio-zapisom s Thompsonovog koncerta u kojem dotični pjeva pro-genocidnu Jasenovac i Gradiška stara, s autorskim interpolacijama poput “Gospe Sinjska, ako si u stanju, uzmi Stipu [Mesića], a vrati nam Franju”. Vrijeme radnje: 2003.
“Na vruću nedjeljnu večer u lipnju, tisuće obožavatelja naguranih u stadion u hrvatskom glavnom gradu izvelo je nacistički pozdrav nakon što je rock zvijezda Marko Perković poviknuo dobro poznati slogan iz Drugog svjetskog rata”, zgražao se Nicholas Wood u tekstu za New York Times. Autor navodi kako su mnogi prisutni mladi, i vjerojatno ne poznaju sve konotacije Holokausta, ali istovremeno izražava brigu oko nedostatne edukacije o ustaškom režimu i potencijalnim posljedicama takvog propusta. Vrijeme radnje: 2007.
“U dirljivim scenama prošlog mjeseca, 550,000 Hrvata je slavilo na ulicama Zagreba nakon što je njihov tim osvojio drugo mjesto u FIFA-inom svjetskom kupu […] Euforična se atmosfera za neke pokvarila kad je nacionalistički pjevač Marko Perković Thompson izašao na binu tijekom parade u Zagrebu”, prenijela je Mersiha Gadzo za Al Jazeeru. U nastavku, rekla je da su ustaški simboli i uniforme česte pojave na Thompsonovim koncertima, a normalizaciju takvog obilježja autorica vidi kao simptom rastuće simpatije prema fašističkom režimu među mladima, dovodeći tvrdnju u vezu s izvještajem Europskog vijeća iz iste godine. Vrijeme radnje: 2018.
Teško opisiva nelagoda koja navire čitanjem ovih i sličnih tekstova u iščekivanju Najvećeg spektakla Hrvatske™, koji će se u Zagrebu odviti 5. srpnja, može se činiti kao déjà-vu, no posrijedi je samo otvaranje trećeg oka. Čestitam, uvidjeli ste nepreglednu tamu ćorsokaka povijesti u koji se zaplela lijepa naša poluperiferija. S punim poštovanjem prema svim izvrsnim komentarima koje su proteklih mjeseci napisali intelektualci poput Borisa Budena ili Hajrudina Hromadžića, sve rečeno je suvišno.
Suvišno je izvoditi zaključke da je Thompson fašist, to znamo preko dvadeset godina. Dokazale su to njegove fotografije s Pavelićem 1990-ih, ustvrdile su to lucidnije europske samouprave kad su mu još 2000-ih nanizale zabrane nastupanja, on sam to potvrđuje narednih petnaest godina kad iz koncerta u koncert skandira “Za dom spremni” i ne sankcionira brojne, eksplicitnije ustašofile u prvim redovima. Suvišno je i tražiti uzroke takve pomame, kad je u realnom vremenu, od raspada Jugoslavije do danas, u tančinu dokumentirana degradacija cjelokupnog hrvatskog društva. Korupcija, nepotizam i rezanje javne potrošnje u kulturi, obrazovanju i medijima nisu mogli imati drugi učinak. Na kraju, suvišno je psihoanalizirati masu, kad je kolektivno nesvjesno tek rezultat materijalnih uvjeta u kojem svijest naroda stasa, a u lokalnom se slučaju proteklih trideset godina pakao novopečene tržišne ekonomije samo zagrijao.
Drugačije rečeno, bilo bi čudnije da ocvali pjevač Iron Maiden covera nije prodao pola milijuna ulaznica na Hipodromu. Povijest se u Hrvatskoj ne ponavlja, ona stoji na istom kolonijalnom mjestu gdje je ostavljena koncem 20. st. Ono što je bilo, još uvijek jest, i bit će dok to ne promijenimo.
Jedini novitet koji kolosalni razmjer ove najnovije predstave nosi jest poetičnost događaja. U trenutku pisanja ovog teksta, nepunih tjedan dana prije nastupa, koncert još uvijek nema dozvolu, jer nije jasno hoće li pola milijuna ljudi doista stati na Hipodrom uz sve potrepštine koncertne mašinerije. Ubacimo li u jednadžbu razdraženost alkoholizirane publike i srpanjsku temperature, koncert bi mogao postati recept za katastrofu. Uopće se ne uzima u obzir sveopći infrastrukturni kolaps koji će Zagreb doživjeti u danima oko koncerta, niti potencijalne ljudske žrtve uzrokovane oslobađanjem dvadeset posto kapaciteta već potkapacitiranih zagrebačkih bolnica, kako je Ministarstvo zdravstva naložilo. Nadalje, iako većina posjetitelja ne gaji ekstremističke stavove, već u koncertu samo vidi spektakl, neupitno je da će barem nekoliko desetaka tisuća ljubitelja Poglavnika nakon koncerta pijano tumarati Zagrebom osjećajući se nedodirljivo. Što će se dogoditi kad sretnu neku nepodobnu seksualnu ili rasnu manjinu, kad čuju srpski jezik, kad ogladne i narudžbu im dostavi Indijac…?
Sve se ovo, dakako, moglo izbjeći organiziranjem koncerta negdje drugdje, ili njegovim raspodjeljivanjem na nekoliko dana, no takvi uvjeti nisu povoljni za stvaranje Najvećeg Spektakla Hrvatske™, teškog desetke milijuna eura. U toj se činjenici krije Thompsonova poezija na Hipodromu, objelodanjen je savez kapitala i fašističke ideologije u punom sjaju.
Thompsonu, punih usta domoljublja, nije stalo do života žitelja metropole ljubljene mu države, do sigurnosti posjetitelja koji njega ljube, pa čak ni do vlastitog benda koji bi trebao ljubiti, sudeći po tome da im je radije dao otkaz, nego pet tisuća eura po glavi (on će uprihoditi oko dvadeset milijuna eura). Do demokratičnosti mu države, za koju se navodno borio, nikada nije bilo stalo, ako se sjetimo da je 2007. godine od državnog novca pod sponzorstvom Ive Sanadera primio 500 000 eura da ne svira ni za jednu političku stranku. Nije mu stalo ni do tradicije, uzmemo li u obzir da radije obrađuje metal, nego etno, pa ni do hrvatske povijesti, kad već koristi anakronu, nerealnu ikonografiju zamišljenog srednjeg vijeka, a veliča čovjeka koji je prodao Dalmaciju. Thompson je korov izgmizao iz ideološkog vakuuma koji jedino nasilno nastupanje kapitalizma može proizvesti. Kao mesija kulture tog novog doba, otpočetka je nužno mario samo za onim Božanstvom koje je devedesetih svrgnulo s vrha simboličke piramide bratstvo i jedinstvo – bilancom.
Povratkom kapitala na ideološki tron, bolno očekivano, vidimo iste simptome i komponente kao u prvotnom rastu fašizma, a mnoge su utjelovljene u ovom koncertu. Radnička klasa, dobrim dijelom raseljena u inostranstvo, frustrirana uvjetima koje im je kapital priuštio biva omamljena sumpornim smradom fašizma i srlja u zagrljaj trgovaca mržnje koji hine da su glas obezvlaštenih. Većina nisu fašisti, no okruženi javnim izljevima simpatija prema ustaškom kultu smrti uviđaju da NDH možda i nije takav taboo, a prihvatljivi diskurs centra pomiče se osjetno udesno.
Ništa od toga ne bi bilo moguće da, kao i uvijek, iza rasta fašizma ne stoji spremna suradnja liberala, onih koji su uvjerili urbani segment radnika da su glas obezvlaštenih. Tomislav Tomašević i antifašistička kompanija svesrdno su na par dana organizatorima koncerta fašističkog pjevača uručili vlast nad gradom, jer je prioritetnije kalkulirati s glasovima, nego prakticirati načela koja zagovaraju ili, ne daj Bože, imati interes građana na prvom mjestu. Neki bi mogli reći da ih je bio strah sudskog procesa, no Pulu je Thompson davne 2008. tužio jer mu je grad zabranio nastup, ali bez uspjeha. Presedan, dakle, kaže da se koncert itekako može zabraniti, a treba li uopće pisati da se za zatvaranje shopping centara i blokiranje prometa u većini Zagreba stanovnike nije ništa pitalo? “Najljevija stranka u Hrvatskoj”, na čelu s gradonačelnikom Tomaševićem, službeno ima manje kičme nego IDS 2008. dok bliskom suradnjom s kapitalom, više nego ikad prije pokazuje čija je zaista namjesnica.
Napokon tu smo i mi, kakti ljevica. Jedini plemenit potez poduzet u cijeloj priči peticija je Nataše Škaričić za zaustavljanje koncerta. Bilo kakva ozbiljnija organizacija sprječavanja Najvećeg Spektakla Hrvatske™ je, nažalost, izostala. Ovaj je tekst trebao biti dokument nezadovoljstva zagrebačke kulturne i intelektualne kreme koji će nekad u povijesti poslužiti kao pokazatelj da smo, iako nekompetentni, barem glasni. Od preko trideset kontaktiranih antifašistički nastrojenih umjetnika/ca, intelektualaca/ki i aktivista/ica, odazvalo se njih – devet. U Srbiji petsto hiljada ljudi dolazi na prosvjed protiv vlasti, a kod nas je teško skupiti desetak kulturnjaka koji će odgovoriti na dva neutralno intonirana pitanja:
Odgovore pročitajte u člnaku na portalu H-Alter ovdje.
