Prošli su parlamentarni izbori, prošao je i referendum za ulazak Hrvatske u EU. Sad bi bilo vrijeme za otrežnjenje i otvorenu komunikaciju svih interesnih skupina i Vlade. Međutim, to se ne događa. Ako je ovih tjedana taktički cilj nove Vlade zbunjivanje javnosti - onda u tome sasvim dobro uspijeva. Šalje se gomila takozvanih pokusnih balona o kojima se onda vode beskrajne rasprave. A prava se bit zamagljuje.
Najjednostavnije, kao što se to u poreznoj literaturi katkad spominje, ‘gusku treba očerupati a da ne gače previše'. Pojednostavnjeno, za hrvatske prilike drastično rezanje državne potrošnje (od četiri do pet milijardi kuna na godinu) preduvjet je bez kojega je sasvim nemoguće refinancirati obveze koje proračunu dospijevaju u 2012.
Rezanje je nemoguće a da to većinu građana ove zemlje na neki način ne zaboli. Politička je umješnost obaviti grub posao a da se na ulicama ovog proljeća, kad se u praksi počnu pokazivati posljedice smanjenja potrošnje po ministarstvima, ne pojavi previše prosvjednika.
Linićeva porezna reforma
Moram priznati da baš ne razumijem do kraja smisao svih poreznih i doprinosnih promjena koje gura ministar financija Slavko Linić. Povećanje PDV-a s 23 na 25 posto još je i najjasnije. U strahu od protesta javnih službenika Vlada (valja se nadati - kratkoročno i taktički) neće hitno reformirati državni aparat, nego će teret podijeliti na sve potrošače robe i usluga na koje se plaća PDV. Ako to izazove i segmentarnu inflaciju, to sa stajališta vlasti neće biti strašno jer je inflacija oblik skrivenog oporezivanja. I tihog ‘čerupanja guske'.
Ostale promjene (smanjenje doprinosa i sl.), čini se, više su stvar Linićeve tvrdoglavosti negoli uvjerenja da bi to moglo rasteretiti prosječnu hrvatsku tvrtku do razine na kojoj će poduzetnici početi s investiranjem i novim zapošljavanjem.
Društvo impresionista
I predlagatelji poreznih promjena i oponenti zapravo se svode na impresioniste. Hrvatska nema ekonometrijski model koji bi koliko-toliko precizno simulirao što neka Vladina mjera na kraju znači. Pa svi zapravo lutaju u magli.
Uzmimo dilemu je li za nacionalnu ekonomiju bolje štedjeti na plaćama zaposlenih u državnom aparatu ili smanjiti tzv. materijalne troškove. Premijer Milanović nekoliko je puta rekao da se ne smije rezati u živo tkivo. Pa se spominje kako bi smanjenje broja zaposlenih u državnoj upravi dodatno smanjilo domaću potražnju za robom i uslugama. Usko gledajući, to bi bilo točno. Dok se god ne uđe u detalje, što znači smanjenje materijalnih troškova.
Ako ministarstva troškove nabave materijala, opreme i usluga budu morala smanjiti za nekoliko milijardi - pitanje je koliko će zaposlenih u realnom sektoru, koji su do sada živjeli od isporuka za državu, ostati bez posla. Pa će se opet smanjiti platežno sposobna potražnja stanovništva, samo što bez posla neće ostati neki činovnik u nerealnom sektoru, nego zaposlenik u realnome.
Može se, naravno, ići i dalje pa analizirati nisu li ti zaposleni u tvrtkama koje su prodavale robu ministarstvima zapravo samo trgovci uvoznim potrepštinama. Ili je riječ o domaćim proizvodima koji će u kratkom roku ostati bez kupca pa će to biti dodatan udar na domaću proizvodnju. Milanovićeva vlada snosi odgovornost za posljedice krivih ili točnih procjena.
Kad je riječ o rezanju državne potrošnje, ostaje i mogućnost da nova ekipa u Banskim dvorima uštedi sniženjem cijena po kojima se nabavlja roba i plaćaju usluge. Prošlih se godina procjenjivalo da se bar 10 posto državnih izdataka troši u korupcijske svrhe. Odnosno da se u džepovima potkupljivih državnih naručitelja nađe više novca nego što bi i najrigoroznija agencija za ocjenu kreditnog rejtinga tražila od Hrvatske. Kad bi se vlast osposobila da učinkovito odstrani taj dio cijena (koji poslije uglavnom ne završi u novoj potrošnji jer se tako ukradeni novac poreznih obveznika najvećim dijelom pretvori u devize i oroči u domaćim i stranim bankama, koje onda taj novac nemaju kamo plasirati...), reforma proračuna mogla bi ispasti veliko pozitivno čudo.
Neka se napokon prihvati proračun za 2012. Možda će se napokon u novoj Vladi nakon toga početi ozbiljnije govoriti i raditi na poticanju povećanja proizvodnje (za izvoz), a ne nastaviti upadati u staru zamku raspodjele sve ograničenijeg kolača.
