Kažu da je pravosuđe stup demokracije, što bi logikom uzročno posljedične veze navodilo na zaključak da kakvo nam je pravosuđe takva nam je i demokracija. Istraživačko novinarstvo međutim nikada ne priznaje bilo kakve površne analize glede tumačenja uzroka i posljedica društvenih pojava nego uvijek teži tome da se problem sagleda u korijenu.... posebno kada je u pitanju prostorna dimenzija društva koju pokriva sudska praksa. Doduše, to u Hrvatskoj baš i nije lagan posao, a ponajmanje bezopasan, jer veliki dio površine Lijepe Naše još uvijek je miniran pa uvijek postoji opasnost da u kopanju do samih korijena nabasate na neku minu. Stoga je veoma bitno prije samog istraživačkog poduhvata odrediti razumne ciljeve i zadaće. Postoje naime uvijek ciljevi više i niže razine:
- Ciljevi niže razine usmjereni su na prikupljanje materijalnih dokaza koji uglavnom pokrivaju neki konkretni slučaj iz sudsko-policijske arhive. Za to vam je, u pravilu, od specijalnih sredstava i metoda pripreme potrebna pancir-košulja i stalno policijsko osiguranje. Ali unatoč tome nitko vam ne garantira punu sigurnost. Osim toga, pancirka je teška i nepraktična, pogotovo ljeti, a glede policije niste nikada na čisto da li vas štite ili vas kontroliraju.
- Viši ciljevi su puno suptilniji. Oni usmjeravaju pažnju ka razotkrivanju mentalnih struktura u sudskom postupku koje u kumulativnom nizu sudskih procesa kontroliraju kompletan prostor pravne države. To je takozvani darvinistički pristup jer se tiče evolucije ljudske svijesti i on je relativno bezopasan pošto ga još nitko u Hrvatskoj ne shvaća ozbiljno, unatoč tome što zadire puno dublje u sam korijen problema. A razlog zašto ga nitko ne shvaća ozbiljno je taj što svi misle da su dovoljno svjesni i savjesni i da se to sve odnosi na nekog drugog.
To su dakle ta dva osnovna domaća modela u pristupu istraživačkom novinarstvu.
Obzirom na veoma neugodna iskustva hrvatskih kolega koji su izabrali prvi model, ja sam se odlučio za ovu drugu, daleko sigurniju varijantu; i dok svi u odabiru slučaja posežu za dokumentima iz policijskih arhiva, ja sve sporne predmete uglavnom preuzimam iz arhive Hrvatske televizije. To mi je naprosto najsigurnije obzirom da svaki dokument posjeduje sliku i ton koji su već iscurili u javnost pa me nitko ne može optužiti da nešto izmišljam ili da, ne daj bože, otkrivam državnu tajnu.
Priča koja slijedi zadire duboko pod kožu pravnog sustava republike Hrvatske, probija sve koštane slojeve i ulazi u svijet ideja, gdje se misao i osjećaj sjedinjuju u svjesnost postojanja...nas kao živih bića koja razmišljaju i donose odluke, i svojim (ne)svjesnim namjerama proizvode prave dramske zaplete.
Sam proces promatranja ovih događaja zahtjeva stoga veoma suptilnu kazališnu koncentraciju, i veoma istančani osjećaj ulaska u karakter dramskih likova, što u postupku promatranja cijele predstave djeluje toliko prosvjetljujuće da na kraju ostaju samo pitanja: tko smo, što smo i kamo idemo? Vodi li nas vlastita savjest ili sam vrag? Ali, krenimo sa pričom:
Sjećate li se Gricka i Sivka? Oni malo stariji vjerojatno da. Bijahu to dva smiješna, simpatična crtana lika koji su tamo negdje 70-ih godina u terminu prije večernjeg dnevnika razveseljavali djecu i odrasle.
Sivko je bio mačak jedinstvene osobnosti. Njegov idilični mačji život na slikovitom seoskom imanju bijaše zaokupljen lovom na jadnog mišića Gricka, kojega je naganjao po cijeli dan, uglavnom pucajući u njega iz puške.
Godinama je Gricko trpio razna mišja poniženja, sve dok mu jednog dana nije prekipjelo te se on u jednoj epizodi crtića odluči odseliti iz zajedničkog domaćinstva. Kupi kofere i odlazi u bijeli svijet.
Na izlasku iz kuće sretne ga Sivko te upita:
- Kamo ćeš Gricko?
- Odlazim! - odgovori ovaj odlučno - Dosta mi je više ovakvog života! Ne mogu više trpjeti tvoje ponašanje.
Vidno iznenađen time što čuje, Sivko ne skriva i svoje veliko žaljenje što njegov dugogodišnji sustanar odlazi iz kuće. Za razliku od Gricka, on je cijelo vrijeme bio uvjeren da je njihov međusobni odnos sasvim korektan, stoga mu se na rastanku obraća prijateljskim tonom, nastojeći ga urazumiti ovim riječima:
- Ali Griiickoo...pa mačke love miševe...Ne vidim uopće u čemu je tu problem.
Sjećam se da sam ovu epizodu pratio za vrijeme večere, i nakon što je Sivko izgovorio ovu antologijsku rečenicu ostao sam jedno pet minuta iskašljavati zalogaj koji mi je u trenutku napadaja smijeha, umjesto u želudac, otklizao u bronhije, tako da sam završetak crtića odgledao tek naknadno u nekoj reprizi.
Spomenuta epizoda je međutim posebno interesantna zbog toga što ima dva završetka, koja su emitirana u razmaku od po više godina. Prva verzija je u originalu, a druga u nešto izmijenjenoj, domaćoj produkciji.
U prvoj varijanti Gricko ne prihvaća Sivkove mačje-razumske argumente nego ostaje čvrsto pri svojoj odluci i napušta rodni dom. Ali njegova izbjeglička avantura ne traje dugo. Poslije niza veoma neugodnih susreta sa gradskim mačorima, ubrzo se vraća kući, i život se nastavlja po starom.
Crtani je prekinut, koliko pamtim, negdje krajem sedamdesetih.
Drugi nastavak, iste epizode, započeo je usporedo sa stvaranjem neovisne Hrvatske, i više se ne emitira u dječjem terminu prije dnevnika jer priča više nije toliko dječja, nego je postala sasvim ozbiljna, pa se prikazuje u samom dnevniku. Ta epizoda traje i danas.
E, tu su stvari malo drugačije. Gricko je ovdje puno odlučniji, ne miri se baš tako lako sa ulogom žrtve, nego je kao hrvatski državljanin - koji je to pravo stekao starim autorskim ugovorom sa ondašnjom RTZ - odlučio potražiti zaštitu na hrvatskom sudu, a postupak se toliko odužio da je crtana serija prerasla u pravu dokumentarnu sapunicu. Trenutno stanje je ovakvo:
Prema ocjeni hrvatskog pravosuđa, Sivko je potpuno u pravu. Mačke doista love miševe. To je ZAKON prirode, što znači da su svi njegovi postupci i radnje po zakonu. A ono što je po zakonu to je dozvoljeno, i zato niti suci ne vide u čemu je problem. Slijedom ovih činjenica Sivko se oslobađa krivnje po svakoj točki optužnice, a Gricko ima plati sve sudske troškove.
Istu moć razlučivanja pravnih činjenica hrvatsko pravosuđe je prezentiralo i na više-stupanjskim raspravama. Sve u svemu, Gricko ni u jednom slučaju nije uspio istjerati pravicu i ovoga puta je u još većim problemima nego prije, obzirom da je odlukom suda još upao i u dužničko ropstvo. Jednom riječju, sudbina koju mu piše pravna hrvatska država daleko je gora od one koju mu je nekada pisala animatorska ekipa studija Hanna-Barabera. Tamo mu je život zagorčavao samo Sivko, i barem je uvijek postojala neka rupa u koju se mogao skriti od napasti. Sada ga međutim ništa ne može zaštititi jer Sivko ima saveznika u hrvatskim zakonima kojima lako može pokrpati svaku rupu koja mu odgovara.
Jest da je ovo sve van razuma, ali potpuno unutar hrvatskog Ustava koji svim građanima RH jamči zaštitu ljudskih prava i punu slobodu. Stoga Gricko mora prihvatiti sve odluke suda i pustiti da institucije dalje rade svoj posao.
Gricko je naravno očajan ovakvim raspletom događaja. Jedina nada mu je ta da se dogodi neko božje čudo, to jest ta da se Sivko nekim čudom prosvijetli pa ipak na kraju uspije vidjeti u čemu je problem. Ili se možda dogodi još veće čudo pa se napokon razvedri našim sucima i zakonodavcima. Nikad se ne zna. Možda ih stvarno nešto pukne, onako iz čista mira. Meteori ionako stalno kruže oko Zemlje, i tko zna što nam poneki zalutali udar može donijeti. Na kraju krajeva, već puno toga se promijenilo bez da nas je išta puklo osim cajki, nogometa i politike. Promijenila se klima, promijenio se okoliš...zašto se jednoga dana ne bi mogla promijeniti i svijest...ljudi ili mačaka, nema veze... Gricku je to ionako potpuno nebitno...jer kada bi samo jedna vrsta progledala, njemu bi već bilo bolje.
Uostalom, sve je to ipak samo film, crtani ili dokumentarni, svejedno...Gricko je ipak izmišljeni lik, i svaka opcija je sasvim realna.
Ali, što će biti s nama? Mi smo stvarni ljudi...a naša priča je istinita.
