Lijepa se priča dogodila i ispričala te subote 12. travnja ove godine u školskoj dvorani I.B Mažuranić koja se ''radnim danom'' nakon nastave tjelesnog odgoja i obično, subotom, pretvara u ''hram'' kraljice igara s tom ''nejtežom'' i najvećom loptom u tim sportovima gdjekad možeš biti veliki talent i još veći radnik; rođen pod sretnom zvijezdom od gena poznatog tate sportaša (ili mame); skoro na žmirećki ubacivat k'o od šale s jednom ili obje ruke; praviti naivcima i ismijavati se s protivnicima, čak...ali kad ti ne ide (?!) pa te neće nimalo k'o da je sve to najednom zablokiralo i u ''zemlju propalo'' ili ti nisi više to što misliš da jesi... eee onda ti ne pomaže ni sve to već spomenuto jer pored rada, talenta, gena, sretnih zvijezda postoji još nešto što se ne može izmjerit brojem koševa, asistencija, trudom, znojem i zalaganjem a to je u ovoj našoj priči o lijepom događaju publika.
Sjećamo se dana kada je u ovom gradu bio samo jedan list i jedan radio s oglasnim zidanim stupovima i desetak velikih panoa oblijepljenih plakatima, ali i po lipama onkraj parka i na drvenim plotovima; kada se je igralo vani na otvorenome i molilo Boga da ne padne kiša il' ne zapuše običan vjetrić pa nam skroz pokvari događaj i doživljaj koji čekaš čitavi tjedan ili mjesecima. I mada je i onda kada je sve bilo vani na tom tvrdom betonskom terenu idealno, sunčano i toplo i kada se je i tad moglo ozbiljno ''zamajavat'' da je recimo, prevruće, da nema ladovine ili svježi zrak dovoljno ne cirkulira, da nam to isto sunce smeta jer nam ''tuče u oči'' a beton isijava preveliku toplinu pa nam je prevruće i tad je bilo nekakve publike.
Da ne spominjem vremena kada je tadašnja Lokomotiva/Cibona dolazila ''za dobar dan'' u ovaj mali gradić puneći tribine i sva stajanja da su ljudi bili jedan drugom ''na glavama'', kako se je to tada ''popularno'' opisivalo, a što je danas?!
Sa, doduše, tim istim jednim novinama ali sa dva radija, tri gradska portala, bezbroj facebook i s klupskim stranicama, mobitelima i svim tim drugim mogućim čudima informiranja, kada su uvjeti idealni za bilo koji sportski događaj jer se odavno ozbiljna košarka, pa i veteranska odigrava u tim dvoranama za ovakav jedan veliki obljetnički događaj odaziv publike u dvorani je bio malen...gotovo nikakav (ne računajući glavne aktere i igrače).
Ovaj klub zaslužuje više od svojih sugrađana i svaka čast i naklon do poda ''fircigerima'' koji su se okupili na tim tribinama i dolje na parketu u vrlo dobrom broju za razliku od te srednje igračke generacije koja je zamjetljivo podbacila a ona nam je nekako najbliža u pamćenju jer je pokrenula pravi boom s tim preseljenjem na tadašnji novoizgrađeni ''košarkaški stadion'' tamo na ''Borcu'', na Bikani, kada su se neki igrači nogometa ''prebacivali'' na košarku jer je bila ''in''. Sjećamo se i da je s te Bikane i njene bliže okolice bilo desetak onih koji su tu košarku pod palicom Mike, Ferenka, Boška, Proke i ostalih trenera trenirali i natjecali se, bilo u službenim ligama ili u općinskim prvenstvima ,''Ljetnim ligama'' kada je mogao igrati tko hoće plus još više desetaka basketara iz obližnjih ulica i ostalih dijelova grada.
Taj prelazak iz ''šangajki'' u ''Conversice'' je bio vrlo osebujan i znakovit te ga se rado sjećamo i možda ćemo biti malo pristrani, emotivniji i više zajedljiviji ali predmnijevamo da bi trebalo spomenuti i neke koji nisu bili opisani, upisani ili zabilježeni niti su bili prisutni toga dana ali su ''jednako važni'' i k'o što netko reče ,,svi su oni jednako doprinijeli'' da bi mi danas mogli i imali o svemu tome štogod lijepoga lamentirat i pisat!
Početak osamdesetih započeo je s preseljenjem na vlastiti izgrađeni stadion i u vrijeme kada su hrvatski prvoligaški klubovi pokorili tadašnju Jugoslaviju u obje konkurencije, muške i ženske, jer su Cibona i Monting bili prvaci a euforija s tom igrom na dva koša se je prenijela i na virovitičku košarku jer su se muška i ženska ekipa OKK Virovitice kvalificirale više puta i natjecale u tadašnjoj Hrvatskoj ligi Centar što je po značaju i rejtingu ravno najvećim uspjesima kluba iz dvijetisućitih jer je puno teže bilo postizavati rezultate na terenima u državi s preko 22 milijuna stanovnika nego li kad ih je samo 4,3 milijuna, čisto matematički gledano a o ostalim dojmovima bi mogli nadugo i naširoko.
Samo za ilustraciju treba spomenuti da je tadašnji košarkaški stadion vikendom bio redovito pun od kasnih jutarnjih sati pa sve ''dok se vidi'' svim mogućim ''košarkašima'' i igračima od onih koji su zaozbiljno trenirali i natjecali se do onih koji su igrali tri na tri, amerikanca ili ''školice'' ili sasvim jednostavno samo bacali slobodnjake pa tko će više, za pivo ili gem. Čak su i vojnici iz obližnje vojarne pronalazili rupe u bodljikavoj žici da bi odigrali koji basket riskirajući kažnjavanje i prekoredno ribanje WeCea ili neodlazak u grad. Oni su igrali, i bili su dobri (a samo najbolji domaći su im se mogli pridružiti) s pravim prvoligaškim loptama za razliku od rijetkih civila, a ni klub nije tih lopti imao za kojekakve aktivnosti, koji su si mogli priuštiti taj fini dodir dvije kože toliko potreban da se začuje onaj uhuugodni zvuk mrežice kada se lopta pogotkom provuće kroz nju a za što je Dennis Roodman ( prgavi ''luđak'' i višestruki NBA prvak sa Detroit Pistonsima i Cichago Bullsima) izjavio: - Da je to bolje od svršavanja...?! Ako znate na što mislim...
Ali najpamtljivije od svega je neponovljiva i nenadmašiva ''invazija'' naših virovitičkih zaljubljenika i drukera na Koprivnicu u kvalifikacijskoj utakmici za ulazak u HL te 1983. godine o kojoj ćemo nešto više slijedeći put...
