Da se Košarkaški stadion nije izgradio uzalud (da ne zjapi prazan, ružan i devastiran, kao danas) pobrinula se je tadašnja klupska uprava osmislivši već godinu dana ranije ''disco večeri'' koje su bile pun pogodak i kao neka nova ponuda za tadašnju omladinu jer si svu svoju raskoš i vještinu plesa, upucavanja i neizostavnog zavođenja mogao slobodno prezentirati vani na otvorenom. Na tom betonskom igralištu lepršavo nošen dobrom glazbom i svjetlima raznobojnih reflektora kao ispod prave svjetlucave disco kugle uživao bi svak doslovno u nekom svom elementu.
Kada bi nekome od ekipe ili možda tebi samome ''stvar'' krenula u tom nekom malo ''ozbiljnijem'' smjeru onda si se slobodno mogao ''prebacit'' ispod obližnjih lipa, bilo kulturno za stolove i naručit neko pićence ili pak odšetati malo dalje u mrak i uhvatiti ''svježi zrak'' da te nitko ne primijeti niti išta pita. Ako bi stvarno i ''neizostavno'' stvar zagustila svratio bi na zeleni travnjak tadašnjeg RSD Borca uz neku zanimljivu spiku sve do drvenih klupa za rezervne igrače (ako bi bilo slobodnih mjesta ?!) na posve lagano opuštanje ili poput prave ''djece cvijeća'', prvo kavalirski raširivši jaknu na meku i vlažnu travu a onda u istom tonu omamljen ''viškom'' pića ili sinusno ''zaveden'' tim razgaljujućim i afrodizijačkim mirisom lipa pokušati prebirati po nekim drugim cvjetovima i još neistraženim predjelima ljudske botanike...(?!)
Nije bilo loše ni romantično pogledavati, gladeći prstima nečiju lijepu i pametnu glavicu uz neizostavno šamaranje krajnika, u nebo tražeći baš te večeri najsjajniju zvijezdu, svjetlucavu kometu i ostala nebeska tijela na tom ''mliječnom putu'' sreće na kojim se i ti, gle čuda (?!) upravo večeras gibaš ili jednostavno objašnjavaš ''teoriju relativiteta''. Ma kakav Woodstock, kakvo blato...i Joe Cocker...neusporedivo.
Tada su bile važnije naše ''domaće mačke i koke'' a bilo ih je tad i s mora u vrijeme tih školskih praznika i godišnjih odmora...i naravno, košarka.
Te 1983. godine OKK Virovitica je imala velikog razloga za višestruko zadovoljstvo. Djevojke su već četvrtu godinu zaredom u HL, stadion je zajedno s publikom zaživio, lova od disco večeri je kapala a klub je bio na prvom mjestu. Prva ''stotka'' je pala u zadnjem kolu polusezone u velikom derbiju protiv drugoplasirane momčadi ''Mladosti'' iz Đurđevca, vječitog rivala, koja je opasno prijetila da preuzme primat ali uz dva tada za infarkt produžetka (76:76 i 89:89) nošeni tim sveopćim zajedništvom, trudom i zalaganjem uz napokon, svesrdnu i pravu podršku publike, sto koševa je po prvi put utrpano u jednoj takvoj zanimljivoj i sasvim napetoj utakmici.Krajnji rezultat je bio 100:98 ! ...i put za ponovne kvalifikacije lijepo je bio popločan s, kasnije, neuhvatljiva četiri boda prednosti sve do samog kraja.
Nikada u povijesti, koju ovakvi ili slični tekstovi pamte, se nije dogodilo, kao u tim prošlim vremenima prije Domovinskog rata, zapravo tih pamtljivih i u pjesmama opjevanih, osamdesetih, da je ikada ijedan klub iz ovoga grada u bilo kojem sportu imao tako mladoliku i mnogobrojnu publiku kao što je košarkaški klub imao u tom ''pohodu'' na Koprivnicu tog lijepog 24. rujna u ''majstorici'' za popunu Hrvatske lige Centar. Da čudo bude skroz neviđenije takvu podršku klub nije imao niti na domaćim utakmicama.
Kako je došlo do tog ''ludila'' i što to biva s ljudima u tim trenucima sve do danas je ostala enigma...
Sve sami golobradci, srednjoškolci i totalni ''dekinterosi'' ipak su nekako izdvojili svoje oskudne, neredovite i maglovite džeparce za taj put ljubavi, odanosti i podrške klubu na toj ruti u neizvjesno. Dok se je jedna manja skupina igrača vozila u udobnim autima njih stotinjak drukera od kojih, što je zapravo, još zanimljivije i začudnije, preko dvadeset navijačica na maloj stanici je doslovce napunilo dva šinobusna vagona na tom putu sazdanom od čeličnih tračnica prema višem rangu natjecanja.
Nošeni euforijom pobjeda u prvenstvu, dobrim igrama, vodstvom pa čak i tim prethodno opisanim disco večerima provednim u zajedništvu i dišući za te dečke i cure i taj klub navijači su dali svoj važan i nemjerljivi doprinos u tim vremenima kada smo svi slušali Johnnyia a Juru i njegov Film uživo popratili i još neke bendove, a da o Davoru K. i njegovom Keprure ''kazalištu ispred vremena'' ne pišem...
Invazija na Koprivnicu je počela predhodno se truckajući u opće poznato tvrdim i ''rondavim'' šinobusima u kojima su navijači pjesmom štimali grla bez ijedne kapi alkohola (?!) a igrači zahvaljujući tadašnjim JŽ imali sasvim spontano i ''lagano'' zagrijavanje mišića bez fizioterapeuta pred tu veliku i važnu utakmicu. Od željezničkog kolodvora u Koprivnici do samog mjesta odigravanja, dvorane Srednjoškolskog centra, (bio je to ''fajn'' komad za hodat), uz pjesmu i transparente napisane spreyom na platna i na brzinu u režiji Cakija i ekipe, igrači su zajedno s najodanijima ''ozbiljno'' pristupili događaju na sveopće iznenađenje, čuđenje i divljenje već prisutnih ''umarširajuću'' u dvoranu na čijim tribinama ženska noga još nije kročila u tolikom broju da su se Picoki s pravom zapitali:-
- Kaj je sad pak ovo ?!
Jest da protivnik nije bio nekog zvučnog imena ili iz nekog poznatijeg grada već KK Polet Pribislavec s kojim su već prije (1979.) virovitičani u tim kvalifikacijama i majstoricama ''ratovali'' ali ako su tada znali biti ispred jednog Varaždina, Bjelovara ili Koprivnice a znamo i za razna neka druga ''svjetska čuda'' iz tih ''malih'' a zapravo velikih sredina...padaju mi trenutno na pamet Darda, Belišće i Zabok onda je ta ulaznica za pristup ''velikima'' ipak bila ''ono nešto''. Prvi protivnik u novoj sezoni HL je bilo Zapruđe iz Novog Zagreba.
I za kraj samo da spomenem najveći apsurd tog vremena a to je bilo da je OKK Virovitica imao izgrađen košarkaški stadion (doduše bez pravih betonskih tribina) ali je zapravo ipak bio običan i jadan beskućnik s puno problema u organiziranju utakmica jer su obje ekipe, ženska već nekoliko godina prije a tada i muška morale igrati svoje utakmice u tom novom i ''velikom'' društvu u dvorani, jedni u Pitomači a drugi u Suhopolju. Ali upravo zato smo malo duže opisali taj ''boom'' koji je košarka pokrenula u ovome gradu pa je taj prostor tamo bio prepun basketara, amatera i košarkaša, a najviše sa Bikane i tog dijela grada, onako govoreć po sjećanju...
Davor Petrović kao igrač i brat mu Dražen kao basketar i s njima Želja Poljak koji su kasnije postali poznati rukometaši su igrali takav basket da su kosti pucale, Pilekovi oba dva igrači, Vukovići, Oršulići jedan košarkaš i drugi kasnije rukometaš, Jurić stariji, lucidan s odličnim pregledom, Filjo klupska legenda, Kocijani, stariji vrlo plemenite igre i kasnije sudac (?) a mlađi dobar u tuckanju, mirne ruke i kao kibic, Radusin isto tako samo iz daljega ali i vatreni navijač, zatim, Bunjevci, jedan je tada trenirao a drugi ubijao u pojam ''nemogućim'' pogotcima prvotimkinje kluba u novoj igri ''mješovitog basketa'' jer je oduvijek gajio simpatije prema starijim i stoga iskusnijim curama, Toto Dvorski je pogađao s te kruške kao da je bacao kruške a ne loptu. Bilo je i raznoraznih ''majstora'' ali samo u ''školici'' ili pak ''amerikancu'' jer im se nije dalo bespotrebno prolijevati znoj kada su mogli pivce ili gem ''zaraditi'' na mnogo lakši način. Viđeni su čak i neki s ovog portala koji su sate provodili tamo pod košem makar nisu bili iz tog šora ali to je bilo blizu pa onda kao da i jesu.
Pa onda pojedini igrači, prvotimci i oni drugi, profani i nezaboravni Zdravko Mirza Pavoković, visokovižljasti i sofisticirani ''polagač'' u koš i prvi stvarni prekodvometraš Dražen Pajo Govedarica, živahni mangup s tom ''teškom'' loptom Lukša, Febo odličnog odraza, Juka sigurne ruke sa slobodnih bacanja, Baja Varga hladno-plavog pogleda pun iznenađenja i neobičnih poteza kao u Belotu u kojemu je bio jednako dobar kao i u toj košarci.I tako...unedogled...svi su se oni tamo nešto muvali, igrali,natjecali i ispijajući kasnije pića družili, navijali i sve to zahvaljujući klubu i ljudima koji ove godine slave tu obljetnicu.
A danas ?!...situacija je nemjerljivo bolja jer se ima gdje igrat (bez obzira na vremenske prilike) ali su i dalje u toj, sada, našoj košarci ostale iste neprilike s tim financiranjem.Novaca dovoljno nema pa nema a kad se uzme i taj silan broj svakojakih selekcija dok ih je u ona prošla vremena bilo najviše tri-četiri treba im odati svekoliko priznanje bez obzira što su neki totalno zatajili s tim slobodnim bacanjima (ali ni mladi nisu bili ništa bolji s tim ''zakucavljanjima'') koja su nas odvela u tu lijepu prošlost bez koje svega ovoga ne bi, zajedno s vama niti bilo.
E pa dečki HVALA VAM i do slijedeće vaše obljetnice kada će svih ovih koje sam samo djelomice nabrojao biti valjda više jer, ima ih...još uvijek ih ima!
