Banner
Državni inspektorat opozvao Barebells pločicu - soft protein bar Coco Choco
Sabor u srijedu o SLAPP tužbama
Benčić: Rekla sam stoko i odnosilo se na HDZ
Izmjene Zakona o visokom obrazovanju, profesori rade do 67. godine
Sindikati traže zaštitu plaća od inflacije, Ćorić pregovore najavio za jesen
Državni tajnik Rukavina: Hrvatska ima 3,6 milijuna birača
HŽ Infrastruktura: Nesreće na željezničkim prijelazima prepolovljene

  Stanice koje pamte
DAVOR KRAŠ, SUAUTOR IZLOŽBE „VEČ MAŠINA FUČKA!“ U VARAŽDINU

Građani su nam uz fotografije i pisma darovali i svoja sjećanja

  Goran Gazdek           23.10.2026.
Građani su nam uz fotografije i pisma darovali i svoja sjećanja

Telefon koji djeca ne prepoznaju, fotografije koje su građani izvukli iz obiteljskih uspomena, karte, dokumenti i zvuk pokretanja lokomotive. Na izložbi „Več mašina fučka!“ u Varaždinu željeznica se vraća kroz predmete i priče ljudi kojima je određivala svakodnevicu. Uz 140. obljetnicu dolaska prvoga vlaka, kustos Davor Kraš vodi nas kroz povijest grada koji je u tračnicama dobio vezu sa svijetom.

- Izložba je posvećena 140. obljetnici dolaska željeznice u Varaždin. Prvotna je ideja bila napraviti izložbu samo s plakatima, otprilike u jednoj prostoriji. No kada smo sjeli i počeli razmjenjivati ideje, svatko je predložio nešto svoje pa je izložba prerasla početni koncept. Tema je važna jer je željeznica nekoć bila žila kucavica. Mjesto koje nije imalo željeznicu jednostavno je propuštalo razvoj. Nije bilo autoceste ni taksija; željeznica je bila ključna prometna veza. Lijepo se poklopilo i to što je pruga od Zagreba do Varaždina otvorena 4. rujna 1886. U prosincu je produžena do Čakovca i tada je dobila današnji profil. Dok smo pripremali izložbu, željeli smo da bude otvorena upravo na tu obljetnicu. Nismo htjeli, primjerice, postaviti je u proljeće, zatvoriti preko ljeta i onda 4. rujna nemati ništa. Zato izložba traje relativno dugo, od svibnja do kraja siječnja.

*Rekli ste da je izložba u početku bila skromnije zamišljena. Je li razlog bio nedostatak novca ili se isprva nije znalo koliko je predmeta dostupno?
-
Kada krenete od neke točke, uvijek počnete od osnovne ideje. Hrvatski željeznički muzej najčešće priprema upravo takve izložbe s plakatima, koje zatim svaki muzej eventualno dopuni nečim iz vlastitog fundusa. Mi smo shvatili da je možemo dopuniti s mnogo toga, a uključili su se i kolege iz Hrvatskog željezničkog muzeja sa svojim predmetima. Zato plakata zapravo ima najmanje. Oni uglavnom služe kao informativni uvod u temu, dok je ona obrađena izvornom i digitaliziranom građom.

*Dakle, riječ je o predmetima iz vašeg fundusa, ali i donacijama građana, možda bivših željezničara?
-
Građa dolazi iz tri izvora. Prvi je Hrvatski željeznički muzej, koji ima ono što volim nazvati uporabnim predmetima — predmetima koji su se koristili na željeznici. Drugi smo izvor mi, s brojnim dokumentima, kartama, fotografijama i sličnom građom. Treći su izvor naši sugrađani, kojima ovom prilikom želim zahvaliti. Kada smo objavili poziv, masovno su nas zvali, dolazili i nudili svoje fotografije i pisma. Usudio bih se reći da su nam darovali i svoja sjećanja, jer smo s njima razgovarali uživo i telefonom. To su tri glavna izvora koja smo predstavili.

*Što vam je osobno ostalo u sjećanju iz tih razgovora? Pamtite li neku anegdotu koju su vam ljudi ispričali?
-
Posebno su zanimljivi bili razgovori s bivšim željezničarima, koji se sjećaju kako je to nekada izgledalo, kada je željeznica bila iznimno popularna. U vlakovima je bilo toliko ljudi da se jedva moglo prolaziti. Kada bi kondukter prolazio vlakom, morao je micati putnike; ljudi nisu samo stajali u prolazu, nego i na vratima.
To su lijepa sjećanja. Ja se tih prizora još donekle sjećam, ali mlađe generacije teško. Iznenadilo me koliko današnji mladi, osobito djeca, ne prepoznaju neke posve uobičajene predmete koji su ovdje izloženi. Primjerice, vide telefon koji nije mobitel, ali ne znaju da je to telefon.

*Dolaze li vam djeca, školske ekskurzije i vrtićke skupine? Što ih najviše zanima?
-
Dolaze, i zbog toga nam je jako drago. Imamo vrlo dobru suradnju s lokalnim školama, ali dolaze i škole na ekskurziji izvan Varaždinske županije. U Muzeju imamo i program MIŠ — Muzej i škola, u sklopu kojeg jedinice lokalne samouprave mogu učenicima osnovnih i srednjih škola financirati iskaznice koje zovemo „Mišeki“. S njima učenici imaju besplatan ulaz na naše radionice i vodstva. Zato imamo mnogo školske i vrtićke djece. Djecu najviše zanimaju novotarije. Napravili smo i sadržaj s VR naočalama, uz koji se mogu osjećati kao strojovođe. Tu su i zvučni efekti paljenja lokomotive. Zanimljivi su im i stari predmeti koje ne prepoznaju, pa im moramo objasniti čemu su služili. U tome se zajedno dobro zabavimo. Posebno smo ponosni što smo u izložbu integrirali radionicu za djecu. Neće biti samo vodstava; naša muzejska pedagoginja održavat će radionice povezane s izložbom. Prostor smo uredili tako da školska i vrtićka djeca imaju svoj kutak.

*Ako sam dobro razumio, vi ste jedan od kustosa i autora izložbe?
-
Izložba ima tri autora stručne koncepcije: kolegu Josipa Kajinića iz Hrvatskog željezničkog muzeja, kolegicu Spomenku Težak, muzejsku savjetnicu Gradskog muzeja Varaždin, i mene. Imamo i stručne suradnike, ali nas troje osmislili smo stručnu koncepciju.

*Koliko vam je bilo zanimljivo raditi na izložbi? Jeste li otkrili nešto novo?- - Željeznica nije bila tema kojom sam se prije osobito bavio. Kada smo počeli raditi, znao sam da ću otkrivati nove stvari, a na kraju se pokazalo koliko je tema zanimljiva i dinamična.

Priča ne obuhvaća samo posljednjih 140 godina. Na izložbi se vraćamo sve do 1830-ih, kako bismo prikazali razvoj željeznice u svijetu, a zatim i pripreme za njezin razvoj kod nas. Mogli smo uključiti sve aspekte muzejskog posla: iščitavanje starih dokumenata te proučavanje karata, planova i fotografija. Obuhvatili smo građu različitih muzejskih odjela, koja nam ne dolazi često u ruke jer Muzej ima više od 100.000 inventarnih predmeta.

Zanimljiva je bila i suradnja s kolegama. Primjerice, zavjese koje ovdje vidite nisu odabrane slučajno. Uzorci su preuzeti sa starih fotografija i uklopljeni u postav. Neke su fotografije crno-bijele, a neke u boji i pripadaju različitim razdobljima. Trudili smo se obuhvatiti više od 140 godina — gotovo dva stoljeća.

*Tko je osmislio naziv „Več mašina fučka!“?
-
To je bila moja ideja. Željeli smo upečatljiv naziv koji je povezan s našim krajem i njegovim govorom. Taj se prijedlog iskristalizirao i kolege su ga prihvatile. Drago mi je što je zapažen.

*Čestitam, naslov je odličan, kao i plakat.
-
Ovdje bih još nekoga svakako spomenuo. Imali smo dobru podršku i angažirali smo dizajnera izložbe. Mi imamo predmete, ali netko ih mora smisleno uklopiti i dati postavu svoj pečat kako ne bi izgledao kao da je sve nasumično posloženo. Postav je oblikovao Andrija Večenaj, koji često surađuje s nama i čiji su radovi dobili brojne pohvale. On je inače rodom iz Koprivnice, živi u Trnovcu pokraj Varaždina, a radi na Učiteljskom fakultetu u Čakovcu. Na neki je način povezan s cijelim ovim područjem.

*Koji su bili vaši uži interesi i konkretna zaduženja na ovoj izložbi?
-
Posao smo podijelili. Svi smo radili na svemu, ali kolegica Težak ponajprije je obradila teme povezane s poviješću Varaždina. Time smo željeli dati opći kontekst posjetiteljima koji dolaze izvan grada i možda ne poznaju neke činjenice iz naše povijesti.Prve su teme zato posvećene općoj povijesti Varaždina i donose neke od najzanimljivijih i najvažnijih predmeta iz povijesti grada. Imamo i temu „Varaždin u drugoj polovici 19. stoljeća“, koja daje kontekst razdoblju u kojem su se odvijali planiranje i gradnja pruge. Kolega Kajinić bio je više zadužen za klasičnu željezničku građu, poput trodimenzionalnih i uporabnih predmeta. Ja sam obrađivao ostale dijelove, osobito pruge Varaždin — Čakovec i Varaždin — Zagreb. Obradili smo i pruge Varaždin — Golubovec te Varaždin — Koprivnica i tako obuhvatili cijeli varaždinski željeznički čvor. Svi smo radili na svemu, ali svatko je imao svoje uže područje interesa.

*Mislite li da ova izložba može potaknuti razvoj željeznice? Znamo da ona danas nije osobito popularna zbog kašnjenja i sporosti.
-
Iskreno se nadam. Dok sam radio na izložbi, moje je osnovno mišljenje bilo da željeznica doista ima budućnost. Može prevoziti velik broj ljudi, a ne ovisi o cestovnom prometu kao autobus. Vjerojatno je i najčišći oblik prijevoza, osobito s obzirom na elektrifikaciju pruge. Nadam se da ćemo za deset godina razgovarati o tome kako smo bili na ovoj izložbi i kako se stanje u međuvremenu promijenilo nabolje.

*Koliko je vlaku potrebno od Zagreba do Varaždina?
-
Kada je pruga otvorena 1886., jedan je vlak vozio prema Zagrebu, a jedan iz Zagreba prema Varaždinu. Putovanje je trajalo oko sedam sati. Oko Drugoga svjetskog rata trajalo je četiri sata. Osamdesetih godina vozio je izravni vlak koji je imao samo jedno zaustavljanje i putovao je sat i 59 minuta. Koliko sam vidio, to je bilo najbrže vrijeme. Danas putovanje ponovno traje nešto više od dva sata.
Za deset godina možda će trajati pola sata, a možda će se neki novi vlak zvati „Več mašina fučka“. To bi bilo jako lijepo. Vidio sam neke planove HŽ-a i razgovarao s njihovim predstavnicima. Ako se provede elektrifikacija cijele trase, putovanje bi trebalo trajati oko sat i deset minuta, što bi bilo odlično.




Još iz kategorije Stanice koje pamte