Sudionici ovogodišnjeg Fra Ma Fu festivala obišli su Grabrovnicu i rodnu kuću Petra Preradovića. Većini je to, da je veliki hrvatski pjesnik rođen u Podravini bila novost, gotovo nitko nije znao taj podatak. Drugi razlog zbog kojih smo novnare odveli u Grabrovnicu je reportaža Dragim starim stopama koju je Franjo Martn Fuis napisao i obvaio u Novostima 3. stuednog 1934. godine.Evo kako je Fuis doživio pjesnikovo rodno selo.
Jesen 1934.
Jesen je... Uzani put uz nestašni trak željezničke pruge, male uskotračne rudarske željeznice - vodi me prema Grabrovnici, rodnom mjestu velikog pjesnika Petra Preradovića. Jesenje dopodne puno je nekih turobnih sivih boja i vlage od koje i čovjeku samo nekako pri srcu postane nešto monotono, sjetno i tiho.
Put je utrt bosim nogama i vodi kroz polja na kojima se sve rjeđe zapažaju ljudi. Nekad čujem kako na vjetriću zašume obrani kukuruzi ili se u zraku prostre kreštavi krik zimske ptice pa mi se čini da to govori jesen. Nemam za čime da tugujem, ali nešto protiv moje volje rađa se duboko u podsvijesti pa u odmičućem krajobrazu i nehotice nalazim neki neveseli sentiment prirode. A ipak me svaki zvuk zove u život. I maglena vela što šute u prodolima, i prazna strništa i lišće što leprši na poljskim putevima, i izgaženi kolski put i sva priroda - sve me veseli i nigdje ne mogu da vidim pravog umirenja.
Naličim sam sebi na vječitog skitnicu i rado pomišljam na ime što mi ga je stari jedan učitelj u Podravini dao: “njuškalo prirode”. Vjerujem u obnovu materije i u svakom suhom listu i grudi zgažene zemlje nazrijevam život.
Jesen je. Duša mi je puna radosti i nekog jesenjeg sentimenta.
Iz sivih boja izranjaju kuće u selu. Krovovi su im nekako utisnuti kao u šumu golog šikarja te iz daleka izgleda kao da sva Grabrovnica i nema nego jedva dvadesetak kućica. No kad se dođe bliže, izrone kao iz zemlje nove kuće. Odjednoć se pred očima stvara cijeli jedan široki prostor zaokružen kućama. Taj prostor, većim dijelom pod stalnom vodom, naliči na ogroman jedan seoski trg pokrit ledinom na kojoj gaču guske ili se igraju djeca. Jedan starinski toranj, kao sam zvonik otkinut negdje sa jednostavne crkve, zaboden je u prikrajku puta na “trgu” i daje selu neku posebnu i neobičnu sliku, Grabrovnica.
Pjeskovitim kolskim putem odštropotala su neka kola... Jedno blijedo lice zirnulo je na mene kroz seoski prozor i pošao sam dalje...
I onda sam vidio lipe pred prozorima tipične graničarske kuće sa visokim šiljatim krovom. Lipe su šutjele u jesenjoj tišini a na prozorima kuće nije nikoga bilo. Kao da u starinskoj kući nije bilo ni žive duše. Bio je dan bez sunca ali su lipe ipak bacale duboku sjenu na zid na kojem je stajala spomen ploča sa utisnutim mjedenim likom i slovima:
U ovoj kući rodio se
Hrvatski pjesnik
Petar Preradović
10 III 1818 g.
Postavio hrvatski narod 1909
* * *
U dvorištu su šetale guske i race. Stajali su kupovi žutih sazrelih bundeva i drva koja su čekala da ove zime “otope smrzle žile” kućnog gospodara. Nije bilo ništa što bi moglo dušu došljaka povezati sa pomisli da se ovdje u tom dvorištu nekada igralo dijete od kog se kasnije stvorio veliki pjesnik. Na pragu je stajalo dvoje poveće seljačke djece i kad su me vidjela, uklonila se i uvukla u kuću.
U vrtu je bila jesen. Jedna stara klupa sa isto takovim stolom trunula je pod ogoljelim krošnjama dvaju visokih grmova.
Tu nikada nije sjedilo dijete koje se zvalo Petar Preradović, pomislio sam i nastojao da se duhom prenesem daleko u jedan minuli vijek...
U kući, u kojoj se nekada rodio Preradović, živi danas starica, supruga našeg značajnog pripovjedača i pisca Lepušića, sa svojom kćerkom i zetom.
Pognuta, sedamdeset i šest godišnja starica dočekala me je u skromnoj kuhinji nekako sva uvučena u svoje misli, tiha i polaganih umornih kretnja.
I nehotice sam dobio dojam skromnog jednostavnog života jedne radine žene koja se nije rodila za salone i visoke krugove savremenog društva i na koju poslije smrti njenog muža kao da nije padala više sjena pokojnikove slave.
Starica je bila sama. Navorana polumrtva ruka, koju mi je pružila, lako je drhtala, dok su joj oči odavale cijeli jedan život neprekidne borbe za opstanak.
Pognuta, polagana pošla je sa mnom u sobu, izvinjujuć se priprostim ljudskim načinom što me prima u takovim prilikama.
Na stijenama sobe visjele su svetačke slike, križ, sličica pokojnog Lepušića i njegove žene koja sad čezne, da pođe za svojim mužem. Stara graničarska peć kao da je nešto pričala u svom kutu. Neku davnu paučinom ispredenu priču o svom stogodišnjem životu i o vlasnicima isto tako stare graničarske kuće. Jednostavni sto na sredini sobe, isto takovi krevet, pa skromne zavjese na prozorima od kojih je jedan gledao u krošnje lipa na praznoj cesti a drugi u dvorište, sve je odavalo jedan miran život malih zahtjeva i želja.
Starica mi je teškom mukom donijela otešku stolicu i ponudila me da sjednem a potom je i sama sjela. U svojoj jednostavnoj kecelji sa crnom maramom na glavi bila je živa slika jednog života, koji je bio u prošlosti sav ispunjen brigama.
- Ovdje u ovoj sobi se rodio Petar Preradović! - odgovorila je na moje pitanje a ja sam ponovno pogledom preletio zidovima i pokućstvom sobe.
Dakle, u ovoj sobi...
Slike su šutjele na zidovima jednako kao što je krst nad krevetom bio nijem i nije spominjao vječnost. Teški debeli zidovi ljubomorno su čuvali tišinu samostanske uredne seljačke sobice.
- Od Preradovićevog nekadanjeg boravka ovdje nema nikakove vidljive uspomene?
- Nema ništa. - Odvraća stara drugarica pokojnog pisca. - Davno je to sve bilo. Ove sobe su ostale. Hoćete li ih vidjeti?
Dignuli smo se i pošli sobama... Svagdje isti mir. I ogromni jelenji rogovi, debeli zidovi i svetačke slike, sve je šutjelo i mirovalo u nekom nijemom čekanju. Isti čak jednostavni namještaj nije govorio o Preradoviću. Samo je ura kuckala na zidu i ona je jedina u svojim monotonim otkucajima spominjala vrijeme.
- Ovo je bila oficirska kancelarija u ono doba - još! - veli starica kad smo preko jednog hodnika, na čijem hrastovom trijemu se hvatala paučina, prešli u jednu prostraniju sobu na uglu kuće...
U svim tim sobama šute stare tipične graničarske peći. Cijeli jedan vijek je prošao nad njima i sada kao mrtvi spomenci stoje u kutevima soba puštajući da preko njih čovjek pomišlja na neke davne ljude i kao stopama, dragim i starinskim, pokuša dovinuti se sjene jednog čovjeka, koji je tako lijepo napisao:
Nejdi, sinko, draga dušo,
Nejd od krova otčinskoga,
Tudja zemlja ima svoje,
Ne poznaje jade tvoje. -
Tudja ljubav ljubi svoga.
Pa i stopama te drage pognute starice koja pod bremnom svojih 76 godina još uvijek sa dubokom ljubavlju spominje ime jednog čovjeka sa kojim je provela burno živovanje svojih čvrstih dana, kada je nekadanji Lepušić poput Gjalskoga bio proganjan zbog svog Slavenstva od tadanjeg Khuenovog režima.
Desetci godina su odprhnuli već kako je umro njen muž i ona sama prolazi jesen svog života čekajući onu konačnu svetačku zimu koja sve skončava i smiruje. Onu zimu u čijem veličanstvu i čistoći se utapaju svi ljudski bolovi i njihova ispaštanja i u čijoj neizmjernosti svi, pa i najveći likovi, postaju samo drage sjene bez htijenja i drhtaja. U kojoj se sav ljudski život stoči u kakove starinske stope po kojima duša može zadovoljno lutati nekuda daleko u svijetlu prošlost.
* * *
Dok smo sjedili u sobi za stolom, vani su se u jesenjem danu vukle magle na poljima. Starica mi je pričala svoja sjećanja o Lepušiću i Preradoviću, i tako se približilo podne. Čulo se kako negdje udara seosko zvonce, nekako sitno i žalostivo.
- Stara sam, - rekla je ona - boli me tako u križima i nedavno sam proležala tifus!... I zaista. Starost je bila tu.
Na rastanku sam opet imao u svojim rukama staričinu ruku, navoranu i drhtavu. I nehotice sam nastojao mislima dokučiti vrijeme kad je ta ruka bila mekana i bijela, kad na njoj nije bilo ni jedne bore...
A to je bilo davno. U danima beskonačnog nadanja o kojima Preradović pjeva:
Med kolievkom traje i med i rakom
Našem žiću odveć kratko doba.
Zato srdce u nazočju groba
Uvijek drhće željom sve jednakom,
Misleć uvijek: zemlja ima slasti
Koja neće s njime u grob pasti.
A onda su za mnom ostale lipe i njihova sjena na zidovima stare graničarske kuće sa spomen-pločom, i selo Grabrovnica široko i prazno u sredini sa čudnovatim zvonikom kao zabodenim u zemlju. I pješčani seoski put, djeca na ledini, jata gusaka, - i opet su oko mene bila zamagljena polja i prazna strništa.... Jesen...
NOVOSTI, broj 303, 3. studenoga 1934., str. 7
