Čast iznimkama, ali političari koji su se direktno ili kao stranački čelnici indirektno natjecali na lokalnim izborima prema shvaćanju posla i odnosu prema glasačima kilometrima su iza svakoga prosječnog poduzetnika u Hrvatskoj.
Najveći je grijeh političarske populacije u Hrvatskoj nepoštovanje ‘potrošača', tj. glasača. Naravno da se premijer i predsjednik SDP-a Zoran Milanović potrudio biti predvodnik u tome sramotnom odnosu. Pljuska koju je prilijepio mnogim glasačima tvrdnjom da su ‘glasovali za najgore od najgorih' ostat će zapamćena. Nisu daleko ni mnogi drugi političari koji su, nezadovoljni rezultatima na lokalnim izborima 2013., izjavljivali kako ih ‘birači nisu prepoznali'.
O čemu je riječ? Jeste li ikada čuli nekog od poduzetnika ili menadžera, počevši od Todorića, Vlahovića ili Tedeschija, da za smanjenu prodaju nekog proizvoda optužuje potrošače koji su glupi pa na policama ‘izabiru najgore od najgorih proizvoda'? Naravno da niste.
Jednako tako biznismeni za pad prodaje svojih proizvoda ili usluga neće optuživati kupce koji ‘nisu prepoznali' njihovu robu.
Glasač je uvijek u pravu Poduzetnička etika daleko je iznad one u političara, koji su spremni izvrijeđati sve koji im na izborima, tj. izlasku na političko tržište jedanput u četiri godine, nisu dali glas. Nije da kupci ne frustriraju biznismene, ali oni se ne spuštaju tako nisko da ih optužuju za vlastite propuste. Ako ti potrošač (glasač) ne kupi robu, onda je pogreška u tebi kao poduzetniku. Ne postoji slučajno stara poslovica: Kupac je uvijek u pravu! U pravu je i kad ti kao poduzetnik duboko vjeruješ da je u krivu i da čak samomu sebi pravi štetu. Ali na biznismenu je da napravi poslovni koncept kojim će potencijalnoga kupca uvjeriti da upravo njemu treba pokloniti povjerenje. Prema toj logici i glasač na izborima uvijek je u pravu!
Kao što kupac nema sve informacije, zbog čega ne donosi uvijek racionalne odluke, tako ni glasač ne mora imati sve informacije. Mora se računati na tzv. asimetričnost informacija. I u trgovini i na biračkome mjestu.
Ne iznosite prljavo rublje! Sljedeći razlog zbog kojega ovdašnji političari u prosjeku nisu ni do koljena poduzetnicima jest u odnosu prema konkurentima. U biznisu vlada žestoka konkurencija. Ima mnogo prljavih poteza, namještanja natječaja, rušenja cijena, preotimanja najboljih kadrova, industrijske špijunaže... Ali to prljavo rublje vrlo se rijetko iznosi u javnost. Većina biznismena škrguće zubima, vodi obrambene ili napadačke akcije, ali u javnosti neće komentirati konkurenciju. To je ispod razine i pokazuje vlastitu slabost.
Političari, naprotiv, svaki krivi pogled svog suparnika iskorištavaju za sazivanje novinara. Puštaju se spinovi, protivnike se blati gdje god se stigne. Biznismeni većinom provode konstruktivne kampanje, političari destruktivne.
Razlog je tomu i to što većina političara četiri godine ne radi kako bi trebala pa onda u tri tjedna kampanje želi nadoknaditi svu svoju lijenost i bezidejnost.
Treći razlog zbog kojega biznismeni zaslužuju bolji imidž od političara jest konkurencija. Prosječni hrvatski poduzetnik, osim što se natječe protiv domaćih konkurenata, protiv sebe ima i gomilu moćnih multinacionalnih kompanija. Političari su po tom pitanju zaštićeni ko medvjedi u nacionalnom parku. Još se nije dogodilo da neka strana politička stranka (američka, njemačka...) istakne svoju listu u Hrvatskoj pa da priučenim političarima u Hrvatskoj ostane da im prva nacionalna liga ima težinu kao Hrvatska nogometna liga u odnosu na europsku Ligu prvaka.
Ima li rješenja za mizernu razinu kvalitete političara i političkih stranaka u Hrvatskoj? Konvencionalnih baš i ne. Jedino da se i gospodu političare koji nakon pobjede četiri godine cuclaju proračunske plaće (a i ako su u oporbi) natjera na tržište bar jedanput na tjedan. Onako kako su ‘glasovanju' izloženi poduzetnici i menadžeri kojima kupci kad uđu u šoping-centar svaki dan daju ili uzimaju glasove. Recimo da se svaki tjedan elektronički glasuje za političare na vlasti pa da, kad neki padne ispod praga tolerancije, odmah odleti s vlasti.
Sad će neki reći da je to nemoguće jer političarima trebaju četiri godine da ostvare svoj program. Je, je, gospodo! Toliko treba i novomu menadžeru u nekoj tvrtki. Ali ako uza strategiju svaki tjedan ne ostvaruje plan prodaje, neće dočekati kraj mandata.
