Sve ima svoju cijenu. Ništa na ovome svijetu, u konačnici, nije besplatno. There is no free lunch iliti nema džabe ni znate već kod koga. Ne mogu tako niti usluge građanima poput školstva, zdravstva, javnog prijevoza ili dječjih vrtića biti besplatne. One, doduše, svima moraju biti dostupne, ali to ne znači da ne moraju imati svoju cijenu. Prijedlog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića o novom načinu plaćanja vrtića prema primanjima roditelja možda je najpametniji koji je iz njegovih usta izašao. Uz neke preinake (poput apsurda da se zbrajaju prihodi svih ukućana što komplicira situaciju vezanu za prebivalište, boravište, bake i djedove), usudila bih se reći, odluka je to koja je pravedna za obitelji s djecom i za proračun Grada Zagreba. Socijalno najugroženijim kategorijama vrtići bi i dalje ostali besplatni, odnosno da se ispravim- plaćao bi ih netko drugi. Među tim drugima su i porezni obveznici koji uopće nemaju djecu, ali to se zove solidarnost.
S druge strane, oni koji zarađuju više plaćali bi više. Slažem se s buntovnim roditeljima koji bi prema novom izračunu trebali mjesečno vrtić plaćati dvije tisuće kuna, ali samo zato jer za tu cijenu uistinu mogu dobiti višu razinu usluge nego li ju državni vrtići nude. No, uzmemo li prosječnu zagrebačku plaću od šest tisuća kuna i pretpostavimo li da oba roditelja toliko zarađuju te da imaju dvoje djece oni bi mjesečno za uslugu vrtića trebali izdvojiti 400 kuna. Ukoliko zarađuju osam tisuća kuna, a takvih je u ovoj zemlji manje od 10 posto, u toj bi situaciji vrtić plaćali 500 kuna, ako zarađuju po 9 tisuća 600 kuna, a ukoliko imaju zajedničke mjesečne prihode od 20 tisuća kuna briga o njihovom djetetu koštala bi ih 700 kuna. Iliti u svim ovim primjerima između šest i sedam posto mjesečnih prihoda. Više se izdvaja za gorivo ili cigarete.
Želimo kapitalizam, a sanjamo socijalizam. Uzeti najbolje iz oba svijeta i sastaviti sustav koji daje slobodu bez cijene, visoka primanja i niske troškove iracionalno je zahtjevati, a kamoli očekivati da će netko to uistinu i ispuniti. Napisi u novinama o tome kako je majka na porodiljnom, a plaćanje vrtića izračunava joj se prema njenoj 15 tisuća kuna vrijednoj mjesečnoj plaći može samo dovesti do pitanja: zašto se koriste usluge vrtića ukoliko je majka na porodiljnom jer je očito dijete rodila, a porodiljni je vrijeme, prije nego li dijete krene u vrtić, koje majka provodi s novorođenčetom i zato ne ide na posao.
Također, koliko bi koštala osmosatna briga o djetetu koja uključuje doručak, užinu i ručak, stručni nadzor odgajatelja, igračke i što je najvažnije edukativno-zabavni sadržaj u društvu vršnjaka? 400 kuna na mjesec? Teško. Koliko bi roditelji izdvojili za dadilju koja bi se u njihovom domu svakoga dana brinula za djecu dok su oni na radnom mjestu? 500 kuna? Teško.
Dječji vrtići i prema novim, višim cijenama, i dalje su najbolji i najpovoljniji način brige o djetetu. Ukoliko će ovakav sustav donijeti više novca u proračun koji bi onda omogućio gradnju novih dječjih vrtića kako bi sva djeca imale mogućnost pohađati ga apsolutno ga podržavam. S druge strane, hoće li netko iskoristiti priliku pa tim dodatnim novcem u proračunu izgraditi zlatni sanitarni čvor na Trgu bana Jelačića te hoće li se namjerno upisivati samo djeca roditelja koji više plaćaju vrtić vječan je hrvatski problem- ali ne slova na papiru već vrijednosnog sustava svakog građana.
