Volim Anju. Silno je oštroumna, hrabra i sve što radi, radi predano. Nepravda je boli i uzruja, a prijateljima je prava podrška. Tako je i zbog dolaska prijateljice Maje odmah spremno prmijenila vlastite planove za vikend. Maji je „usfalila" domovina, pa joj je suprug rekao: „Go, be with your people, it'good for you!" Na to smo se obje nasmijale. „Pa zar on misli da smo mi neko pleme urođenika?", našalile smo se.
I tako je Anja odlučila pričekati Maju i s njom provesti dio vikenda. „Pa znaš da je Maji teško, da ne voli biti u Americi, da ni nakon 25 godine Amerika nije njezin dom, iako tamo živi s mužem Amerikancem i dvoje djece. Pa i brat joj je tamo. Nije joj lako. Nedostaje joj Zagreb, zavičaj, dom"! Baš joj je muž dobar, razumije je, rekao je jedinu doista točnu i ispravnu stvar, da pođe kući i da bude sa svojima. Obitelji, ljudima, gradom, prijateljima. I narodom. I da to uopće nije loše. Anja i Maja stanovale su nekoć u sjevernom, otmjenom dijelu Zagreba. I jedna i druga odrasle su u obiteljima čiji su već djedovi bili profesori Sveučilišta u Zagrebu. Kao i roditelji. Zagreb (a to znači Hrvatska) više nije bio dovoljan, bio je premalen i beznačajan jer su glavna postignuća ostvarile već prethodne generacije.
Obje su pripadnice obrazovanog i dobrostojećeg građanstva. Uspjeh u očima njihovih obitelji značio je ostvariti zavidnu karijeru u inozemstvu. U bijelom svijetu. Otići i pokoriti ga znanjem, radom i žrtvom. Kod kuće je sve postalo premalo i prelako. Maja je otišla, a Anja je ostala. Iako, istine radi, Anja je svijet zadivila svojom izuzetnom stručnošću upravo iz domovine. Često je u inozemstvu na kongresima kao uvažena referentica. A i ja sam, kao i njih dvije, u mladosti mislila da je sve „vani" bolje i zanimljivije. Učila sam jezike i gutala njemačke i engleske novine. Maštala sam o sreći koja me sigurno čeka negdje drugdje. I onda je ona došla u vidu jednogodišnje DAAD stipendije u Münchenu. Hodala sam od sreće 5 cm iznad tla. Dosadio mi bio Zagreb i njegova osrednjost. Hrlila sam svijetu u zagrljaj. Bila mi je dvaset i jedna godina.
Moja soba u studentskom domu Olymiapark nije bila spremna pa me na par dana pozvala k sebi tamošnja profesorica koja je prije gostovala kod nas Zagrebu. (Takvo što teško da bi se kod nas dogodilo - kod nas se profesori još uvijek više ponašaju kao bogovi, a manje kao kolege. Ma zamislite samo, u Njemačkoj mentora za doktorat zovu Doktorvater ili Doktormutter - akademsko odrastanje svet je proces, to Nijemci znaju i poštuju!) Bilo mi je tih par dana dobro, ali velik šok doživjela sam kad je profesorici došla najbolja prijateljica, a ova je nije ponudila ni kavom, ni sokom, ni kolačima. Osjećala sam se golo i strašno. Kod nas je gostoprimstvo i obasipanje gosta ićem i pićem nešto s čime sam odrasla i to mi je bio prvi šok.
Drugi je uslijedio nakon nekoliko dana u studentskoj kantini. Kolegica s predavanja povjeravala mi je vrlo intimne detalje iz svoga života, bilo nam je lijepo, mislila sam da je to početak prijateljstva, a onda je svatko platio „za sebe". Svaka po 25 pfenniga, oko današnjih 10 centi, kao da je kod nas riječ o dvije kune. Platiti „za sebe" je tamo normalno. Materijalno je tamo važno. Izraz je truda, rada i konačno uspješnosti. To se ne dijeli. A ja, jadna, socijalzirala sam se u zemlji gdje plaćamo „zajedno" (za:jedno) čak i kad nemamo novaca za druge, važne stvari. I to bi me svaki puta zaboljelo. I znate kako je dalje bilo? Svaki puta sam utorkom pazila da ne promašim Slavonca i Hercegovca, ni imena im se ne sjećam, s kojima sam se mogla žestoko posvaditi oko toga tko će platiti naše kave. Blagajnica je uvijek mislila da se svađamo. Ma i jesmo. Ali riječ je zapravo bila o ritualu maženja i paženja zajedništva. „Šta je Tebi? Jesi poludjela? Pa Ti si platila prošli put! Ma ne dolaziš u obzir. Miči taj novčanik!" Ah, kako mi je to prijalo. To da se svađamo oko toga tko će platiti! (Nedavno se moj dragi prijatelj Nijemac začudio što sam spremno posudila 500 eura prijatelju u nevolji. „Velik je to novac", zatekao me svojom primjedbom. Da, pomislila sam. Ali moj je prijatelj u nevolji i osim što ga volim, silno ga poštujem. Pa kako ćemo graditi svijet, ako ne pomažemo jedni druge?)
Volim Hrvatsku jer nije sva satkana od primata materijalnog. Volim spontanost, volim susretljivost, volim spremnost na pomoć naših ljudi, a bome, volim se i posvađati ako mi nešto ne odgovara bez straha da će mi netko reći „Ako ti se ne sviđa ovdje, vrati se u svoju domovinu" . Eto, zbog takvih stvari ne mogu živjeti u inozemstvu. Svoju domovinu volim grčevito kao ovisnica. Lakše ovdje podnosim skromniji materijalni život nego svu raskoš bijelog svijeta. Ali sam često i ljuta i nezadovoljna i još uvijek često čitam strane novine i časopise. I mislim da se treba ugledati u vrline drugih koje nam se sviđaju.
Engleza na primjer. Hladnokrvna majka nasljednika imanja Downton Abbey (glumi je sjajna Maggie Smith) nije ama baš nikad izgubila držanje i stalno kao da govori: „Zadrži duh i idi dalje". Nastavi. Nastavi graditi. Generacijama. Ono u što vjeruješ, što voliš i cijeniš. Ona zna gdje joj je mjesto, koje joj je nasljeđe i koje su joj dužnosti. Nikada ne klone duhom. Brani svoje i odgaja za budućnost. Iako je to ponekad teško, životu daje smisao i ne otvara mjesta rani koja se zove „žal za domovinom". Zato ja razumijem Maju i znam da joj je teško i da je vrlo hrabra i da ni vani „ne cvatu ruže" i ne „teče med i mlijeko".
Kolumna Virovitičanke Anike Rešetar objavljena je u ljetnom Gloria IN Specijalu
