Ne uljepšavajmo: izbor Nikolića za predsjednika Srbije politička je katastrofa. Učas je kompromitirano sve što su Mesić, Josipović i Tadić zajednički gradili u proteklih dvanaest godina; za BiH i Kosovo sve je još neusporedivo teže. Nikolić ne krije da je ujesen 1991, kao četnički vojvoda, sa Šešeljevim radikalskim dobrovoljcima okupirao istočnoslavonsko selo Antin, u vrijeme kada je ondje ubijeno tridesetak Hrvata. Istraživao je to hrabri Fond za humanitarno pravo Nataše Kandić, a kada nisu uspjeli pronaći dokaze za Nikolićevo izravno sudjelovanje u ratnim zločinima, ovaj ih je tužio za klevetu i dobio proces. U tužbi protiv Nataše Kandić, beogradske zaštitnice ljudskih prava Hrvata i Albanaca, Nikolić je napisao da »nikoga nije ubio niti je tko umro dok je boravio u Antinu«. A sada je postao predsjednikom Srbije, pobijedivši političara koji se dostojanstveno i bez zadrške u Vukovaru ispričao za zločine onih s kojima je Nikolić ratovao. To je politička nesreća i moralna blasfemija, i zaludu ufanje da u Beogradu stasa nekakav novi Ivo Sanader.
Ali postoji aspekt Nikolićeve pobjede koji naročito razočarava, jer pokazuje da su mnogi antinacionalisti u Srbiji izgubili strpljenje, a s njim i sposobnost razumnoga političkog prosuđivanja, pretvarajući vlastita nerealna očekivanja u oružje najopasnijih protivnika. U Srbiji upravo traje gnjevna svađa oko odgovornosti za »strategiju bijelih listića«: mnoga ugledna imena »druge Srbije«, one antinacionalističke i europske, javno su pozivala na bojkot izbora, tvrdeći da između Tadića i Nikolića nema bitne razlike. Posljedica je bila golem broj nezaokruženih, »bijelih listića«, koji su možda i odlučili drugi krug izbora.
Kolumnist Teofil Pančić tako je jučer gorko optužio političarku Vesnu Pešić i novinara Peru Lukovića za tu vrstu političke gluposti; Nataša Kandić sama je priznala da je listić ostavila nezaokruženim, dok je pisac Vladimir Arsenijević u jučerašnjem Jutarnjem listu objavio moralno nedostojan tekst u kojemu, praktički, pozdravlja Nikolićev izbor.
Može se razumjeti ogorčenje i osjećaj iznevjerenosti u onih koji su od Tadića zahtijevali nepopustljivu i brzu europeizaciju Srbije. Ali nisu li nezavisni umovi dužni razlikovati osobno nezadovoljstvo od moralno podnošljivoga a politički prihvatljivog? Ne bi li trebali preispitati vlastita očekivanja oni koji obezvređuju uhićenje Karadžića i Mladića, ispriku u Vukovaru, deklaraciju o Srebrenici, dva odlaska na to stratište te popustljivost prema Kosovu, i to naročito kada za protukandidata imaju čovjeka koji ne smatra problemom vlastitu četničku prošlost? Zar uistinu treba uvijek iznova podsjećati da politička taktika »što gore, to bolje« uvijek donosi samo zlo?
E to, pravednici Srbije zadovoljili su vlastitu povrijeđenu političku taštinu i uspjeli kazniti Borisa Tadića. I što su dobili, a i mi zajedno s njima? Donedavnog najbližeg Šešeljeva suradnika. Nadajmo se samo da neće uspjeti slični pokušaji odbacivanja prihvatljivog za račun najgoreg: oni s EU, na primjer. Identičnu političku taktiku - »što gore, to bolje« - zagovaraju i lijevi i desni protivnici EU, sa svojim različito variranim, a u biti istovjetnim tvrdnjama da je unija uzrok i razlog svim teškoćama današnje Europe. Nadajmo se da nećemo biti prisiljeni shvatiti koliko je ta tvrdnja pogrešna tek kada unija propadne, sa svim dobrim što je uspjela ostvariti. Neka Nikolićeva pobjeda zato bude opomena da EU treba popravljati, a ne razarati: u protivnom, zamislite osjećaj buđenja u državi kojoj je Toma Nikolić zvani Grobar upravo postao predsjednikom.
