Banner
Prosvjednici protiv protuepidemijskih mjera - Dosta je!
Na Festivalu slobode bačena plastična boca na vozilo hitne pomoći
HLK upozorila: Onemogućavanje pružanja liječničke pomoći je kazneno djelo
Beroš: Poštujem slobodu, no ne mogu podržati neznanstveni pristup Covidu
Milanović: Prosvjed je demokracija; odlazak pred domove umirovljenika je idiokracija
Komora medicinskih sestara osuđuje napad prosvjednika na tim Hitne pomoći
Selak Raspudić: U Saboru ćemo otvoriti raspravu o zakonu o diskonekciji

  Virkas

GLEDAT ĆEMO NA VIRKASU: Staklena menažerija, Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci

  Goran Gazdek           11.02.2020.         1130 pogleda
GLEDAT ĆEMO NA VIRKASU: Staklena menažerija, Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci

Staklena menažerija građanska je drama smještena u 20.st. u domu američke obitelji Vingfild. Riječ je o srednjoj radničkoj klasi u čijem su središtu majka Amanda (Areta Ćurković), kćer Laura (Matea Marušić), sin Tom, ujedno i pripovjedač, (Vladimir Andrić) te gost Jim O' Connor (Ivan Vukelić). Majčinska ljubav i briga koja često ima kontra produkt, velika ljubav brata prema sestri, želja za bježanjem iz usjedilačkog života te strah od stvarnog života glavni su pokretači ove priče. Na samom početku Tom nas uvodi i upoznaje s tekstom i likovima „Komad je sjećanje. A sjećanje najvećim dijelom počiva u srcu.“

Amanda, usamljena majka koja je ostala bez muža i očigledno nije pomirila sa prošlošću, želi što prije udati svoju kćer Lauru koja ima otežanu okolnost jer je bogalj i svijet vidi kroz svoju kolekcionarsku zbirku staklenih figurica.

Tom želi otputovati, ali radi posao koji ne voli; skladišti cipele te zbog toga često odlazi u kino kako bi pribjegao životu na platnu. U želji majke i sina da pokrenu Lauru, Tom poziva na večeru svog prijatelja iz radnje- Jima. Nakon ugodnog druženja, Laura i Jim se zbližavaju, a ona sjetivši se nadimka koji joj je on nekad davno nadjenuo („Plava ruža“) saznaje kako je to njena ljubav iz srednjoškolskih dana.

U trenutku kada Laura iz stida kreće konačno otvarati svoja osjećanja, na odlasku Jim joj govori kako se ženi za jednu djevojku. Dok Amanda govori kako su izigrani, Laura se ponovno povlači u sebe, a Tom odlazi daleko u svijet, očevim stopama neprestano misleći na Lauru: „O, Laura, Laura! Pokušavao sam ostaviti te iza sebe, ali vjerniji sam nego što sam želio biti!“

Dramaturška adaptacija, režija i izbor glazbe: Dražen Ferenčina                                                    
Asistent režije: Vladimir Andrić                                                                                                    
Scenograf: Davor Molnar i Dražen Ferenčina
Izbor kostima: Zvonko Majdiš
Dizajn svjetla: Tomislav Kobia                                                                                                        
Scenski pokret: Maja Huber

Vrijeme trajanja: 1:40 (bez pauze)

Premijera u Vinkovcima bila je 29. rujna 2018.
U Virovitici je na rasporedu u subotu, 15. veljače u 19:30 sati

Nagrade

  • 26. Festivala glumca 2019.: Nagrada Nada Subotić za najbolje umjetničko ostvarenje mlade glumice do 28 godina Mateja Marušić
  • Najbolja predstava Festivala PROLOG 2019.
  • Matea Marušić za ulogu Laure Wingfield - Nagrada hrvatskog glumišta 2019. u kategoriji "izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina - DRAMA"

Riječ redatelja

Staklena menažerija prvi je veliki kazališni uspjeh danas dramskog klasika 20. stoljeća Tennessee Williamsa, praizvedba ove drame na Broadwayu 1944. otkrila ga je kao značajno ime, a sam je komad zapravo postao nukleus za sve ono što će kasnije napisati. Očito posvećen psihički bolesnoj sestri, po čijem je uzoru stvoren lik Laure u njoj, Staklena menažerija začetak ima u kratkoj priči Portret djevojke u staklu iz koje je zatim napisan scenarij, na kraju pretvoren u dramu koja je i dan danas opće mjesto svakog repertoarnog kazališta.

Luda heroina, kako će je kasnije definirati kazališni teoretičari, ostat će centralno mjesto Williamsovog interesa u gotovo svim kasnijim dramama koje je napisao, baš kao što je i mjesto radnje, vreli jug na kojem strasti tinjaju pod konzervativnom maskom stvarnosti, uvijek vanjski okvir njegovog rada. Svijet kojega nastanjuju Williamsovi junaci nije osobito vedro mjesto, ljudska nerealiziranost u tijesnim okvirima provincijalnog života pritisnutog konvencijama i obzirima probija iz svake njegove rečenice, a jedino čime se njegovi anti-junaci suprotstavljaju takvom svijetu su bogata mašta i još bogatije samozavaravanje. U minucioznim psihološkim studijama od kojih su sastavljene Williamsove drame problemi su univerzalni, ma koliko junaci bili specifični, a okolnosti naizgled lokalne.

Više od šest desetljeća nakon nastanka ove drame živimo vrijeme u kojem je svijet temeljen na nametnutoj kompeticiji potrošačkog društva, najavljen u Staklenoj menažeriji, doveden do krajnosti pa je uspješnost postala jedini kriterij. Ali, ta uspješnost nikad nije ljudska, unutarnja, ona mora biti manifestirana prema vani, zadana je surovim društvenim okvirima. U takvom kontekstu Amanda, majka ove gubitničke obitelji, sasvim će svjesno sebe smjestiti u laž o boljem životu, posesivno držeći svoju djecu u isto takvoj laži, sasvim nespremna na bilo kakav trenutak koji bi mogao na vidjelo iznijeti sasvim bolnu istinu!

Gubitnički sindrom imanentan je suvremenom društvu koje nameće imperativ uspješnosti kao jedini kriterij pa Williamsova drama stoji na početku jednoga razdoblja koje je zanemarilo običnog čovjeka, razdoblja u kojem živimo u sjeni raznoraznih celebritya , koji zapravo ni po čemu to nisu. U svakom slučaju, biti običan, svakodnevan, normalan, a time različit, dakle neuspješan danas je najveći grijeh. A to treba izbjeći po svaku cijenu, najbolje kroz laž o vlastitom životu, kroz iluziju o uspješnosti i permanentnoj potrošačkoj sreći.

Onima koji nemaju snage sebi lagati kako su dio društva uspješnosti ostaje samo jedan izlaz – staklena menažerija, imaginarna slika nepostojećeg svijeta u kojem su ljudi dobri i kad su sasvim obični i jednostavni.

Pa, ako već moram birati, radije sam za Laurin svijet dobrote stakla nego za lažnu sliku uspješnosti suvremenog svijeta u kojem ljudi bez talenata i osobnosti bivaju proizvedeni u zvijezde kojima bismo se morali diviti, premda bismo ih, zapravo, trebali žaliti. Staklena menažerija na sceni vinkovačkog kazališta danas sigurno ne nudi sreću, ali iskreno svojoj publici nudi razmišljanje o istini. Tu lažnu sreću ionako svakoga dana u ogromnim količinama primamo kroz medije, istina je potisnuta, zaboravljena, ostavljena. Ova predstava zato suvremenom gledatelju barem na kratko daje ono najvažnije, što svijet više ne nudi – pravo na izbor, pravo da se izabere istina, čak i kad ona ne nudi sreću!

Pročitajte kritike

Kazalište.hr: Uspješna sinergija

Kritikaz: Da je Laura imala sedam staklenih slonića…

 

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.