Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Virkas

Gledat ćemo na Virkasu: Kad svijeće dogore, HNK Zagreb i Erato teatar

  Goran Gazdek           25.01.2024.         1570 pogleda
Gledat ćemo na Virkasu: Kad svijeće dogore, HNK Zagreb i Erato teatar

U petak 23. veljače dolaze nam HNK Zagreb i Erato teatar s predstavom Kad svijeće dogore nastale prema romanu Sándora Máraija i adaptaciji Christophera Hamptona. Komad je režirao Branko Ivanda, a igraju Siniša Popović (Henrik), Goran Grgić (Konrad) i Zrinka Cvitešić / Iva Mihalić (Krisztina). Premijerno je izvedena 28. ožujka 2021. godine.

Ovako su je najavili na službenom webu Erato teatara:

Ako je smrt zadana i neizbježna, onda pitanja odnosa muškarca i žene, prijateljstva i izdajstva, moralnost ubojstva u namjeri postaju dominantna i kao kulminacija: Što je smisao ljudskog života, preživjeti ili doživjeti? Maraieva dramatična introspekcija budi kreativnu strast i neodoljivu potrebu da se dramska lica oplode životnom uvjerljivošću, a publici udahne jedinstveni emotivni doživljaj. Márai preskače banalnosti i piše o suštini.
A povratak suštini, za sve nas pomalo je zaboravljena kategorija.

 Dvojica prijatelja nalaze se poslije trideset godina i svojevrsnim verbalnim dvobojem suočavaju s dugo prešućivanom tajnom njihovog odnosa. Što ih je razdvojilo i što ih je ponovo spojilo u jednoj burnoj noći, da bi se ponovno rastali, ali ovaj put zauvijek? Je li to duh mrtve žene koja se pojavljuje prelazeći u njihovu osobnu realnost? Koja je uloga glazbe u njihovim životima, poglavito Chopina? Dvojica ostarjelih muškaraca i tri žene isprepliću svoje živote, miješaju prošlost sa sadašnjošću dajući priči okvir napetoga suspensa. Evocirajući prošlost, skidajući sloj po sloj s tajanstvenoga događaja koji je turbulentno promijenio njihove živote, prenose dramski sukob u sadašnjost i tražeći razrješenje plešu između osvete i pomirbe. Jedno epizodno lice će im prigovoriti: Što hoćete? Preživjeli ste. Je li zaista svrha naših života preživjeti? Na to pitanje Márai daje konkretan odgovor.

 A ovako na stranicama HNK Zagreb:

Što je privuklo redatelja Branka Ivandu da se vrati živom prostoru teatarske scene u najznačajnijem Hrvatskom kazalištu  i, s troje sjajnih glumaca, postavi maestralnu dramu Sandora Marai Kad svijeće dogore?  Dok se bauk masovne zaraze i straha od bolnog umiranja širi zemaljskom kuglom Marai nas vraća u intimni svijet živih lica i kontraditornih moralnih stavova. Ako je smrt zadana i neizbježna, onda postaju dominantna pitanja odnosa muškarca i žene, prijateljstva i izdajstva, moralnost ubojstva u namjeri i kao kruna: Što je smisao ljudskog života, preživjeti ili doživjeti? Maraieva dramatična introspekcija budi kreativnu strast i neodoljivu potrebu da se dramska lica oplode životnom uvjerljivošću, a publici udahne jedinstveni emotivni doživljaj. Marai preskaće banalnosti i piše o suštini. A povratak suštini je za sve nas pomalo zaboravljena kategorija.

Dvojica prijatelja nalaze se nakon trideset godina i svojevrsnim verbalnim dvobojem suočavaju se s dugo prešućivanom tajnom njihovog odnosa. Što ih je razdvojilo  i što ih je ponovo spojilo u jednoj burnoj noći, da bi se ponovo rastali, ali ovaj put zauvijek? Da li je to duh mrtve žene koja se pojavljuje prelazeći u njihovu osobnu realnost? Koja je uloga glazbe u njihovim životima, poglavito Chopina? Dvojica ostarjelih muškaraca i tri žene isprepliću  svoje živote, mješaju prošlost sa sadašnjošću dajući priči okvir napetog suspensa. Evocirajući prošlost, skidajući veo po veo s tajanstvenog događaja, koji je turbulentno promijenio njihove živote, prenose dramski sukob u sadašnjost i tražeći razrješenje plešu između osvete i pomirbe. Tražeći svrhu svojih života, jedno epizodno lice će im prigovoriti: Što hoćete? Preživjeli ste. Da li je zaista svrha naših života preživjeti? Na to pitanje Marai daje konkretan odgovor.

A odgovor daje i kreativni tim predstave Kad svijeće dogore. Zaveden i inspiriran, Ivanda slijedi Maraiev put prema središtu tamnih prostora naše psihe. Odriče se efekata teatra vizualnih i fizičkih atrakcija te vodi svoje glumce do dubokih intimnih odnosa u kojem svaka riječ, ponekad šapat, traži uvjerljivost u privatnosti glumčeve osobe. Nazovimo to shvaćanjem Maraievog de profundisa ili pokušajem povratka uvjerljivosti kazališne riječi.

U svom Dnevniku Marai je 5. sijećnja 1989. zapisao posljednju bilješku: Čekam poziv, ne požurujem ga, ali i ne odlažem. Vrijeme je. Nepuna dva mjeseca nakon ove sudbinske najave, gotovo potpuno slijep i prepušten samoći četrdesetgodišnjeg izgnanstva, Sandor Marai, pod sunčanim nebom San Diega, izvršio je samoubojstvo. Veliki mađarski pisac, ovim činom potvrdio je hrabrost i dosljednost opsesijama svojih romana i eseja, izbjegavajući pomodnost dominantne literalne klime. Sudbine njegovih lica su egzistencijalno dramatične, krajnje senzibilne i duboko introspektivne. U domovini pomalo zaboravljen, u svijetu otkriven tek u dvadeset prvom stoljeću, danas je jedan od najznačajnijih pisaca našeg vremena. (Branko Ivanda)

 

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas