Čuvajte svoje običaje i svoj narodni život; po tom ste bili s v o j i, i jeste i bit će te. Koliko će te si sačuvati narodnog blaga, toliko će te i vrijediti." Ovo su riječi Mare Matočec koje su potakle Vlatka Smiljanića na pisanje i istaživanje života Mare Matočec, prve podravske seljačke spisateljice i političarke u Seljačkom pokretu braće Radić. Vlatko dolazi iz Korije kraj Virovitice, mjesta gdje je dio svog života provela Mara Matočec. Nedavno je navršio 15. godina. Završio je Osnovnu školu Vladimira Nazora u Virovitici s odličnim uspjehom i sada upisao Gimnaziju Petra Preradovića u Virovitici izabravši prirodoslovno-matematički smjer. Polazio je na mnoge dodatne nastave i ostvario zavidne rezltate, a najizraženija bila je povijest. Izabrao je natjecanje iz povijesti u kategoriji samostalnih istraživačkih radova osnovnih škola. Kao temu rada, odlučio je istraživati političko djelovanje Mare Matočec. Njegov rad osvoijo je prvo mjesto na školskom i prvo mjesto na županijskom natjecanju iz povijesti osnovnih škola Virovitičko-podravske županije. Rad je obranio i na Državnom natjecanju iz povijesti u Novom Vinodolskom i ostvario 6. mjesto u Republici Hrvatskoj. Trenutno, Vlatko piše biografiju o Mari Matočec, koju planira izdati do obljetnice njezina 125. rođenja ove godine.
Vlatko Smiljanić o Mari Matočec
Nekoć jedna od najpopularnijih seljačkih žena u Hrvatskoj, a danas zaboravljena - Mara Matočec, kćer jednica oca Luke Jendrašića i majke Mare rođ. Vrbančić, rođena je 9. rujna 1886. godine u Đelekovcu kraj Koprivnice. Sa rođiteljima u prvim godinama života seli se u Đurđevac. Završila je četverogodišnju pučku školu. Često je znala po školskim bilježnicama pisati pjesme, a njezine učiteljice su pjesme znale anonimno objavljivati u časopise. Njezini predci bili su vjerni pratitelji Hrvatskog seljačkog pokreta, a tako je Mara od mladosti primala prve informacije o politici. Sa sedamnaest godina postala je ženom i majkom.
Udaje se za Stjepana Matočeca, stolara i pravoužitnika đurđevačke imovne općine. Sa njime dobiva čevero djece: Igrancija, Josipa, Valenta i kćer Maricu. Ignacije kao mlad dječak stradava od posljedica udara groma, Josip mlad umire od epilepsije, a Marica nedugo nakon poroda umire od bolesti žućnog kamenca. Stjepan je Matočec mobiliziran u austro-ugarsku vojsku na početku Prvog svjetskog rata. Mara Matočec ocjećala je da joj se muž više nikada neće vratiti i ona krajem 1914. godine piše pjesmu „Sibiriji". U listu Antuna Radića, „Domu", vidjela je natječaj za pisanje pjesama od strane seljaka. Ubrzo Mara Matočec šalje pjesmu „Sibiriji" u „Dom".
Ta pjesma pokrenula je veliku pozornost te ju od onda salijevaju da piše i objavljuje i dalje. Osim pjesama, Mara je pisala igrokaze i crtice u razne novine. Smatra se da je napisala oko 1000 pjesama, oko 15-tak igrokaza i nebrojen broj priča i crtica. Kod nje nema velikoučenih fraza, već ona piše seljačkom filozofijom, onako kako narod razumije i govori, kako se misli na selu. Ima osjećaj za mjeru, čulo osjećaja za manifestaciju prirode i ljudskog reagiranja u njoj. Svoja djela obogačuje težištem na pouci i buđenjem osjećaja. Pod utjecajem agrarne reforme u Virovitici i nagovora dr. Đure Basaričeka, Mara se Matočec seli u Koriju, prigradsko naselje udaljeno 5 km od Virovitice. Ondje podiže svoje seljačko gospodarstvo iz temelja. U Koriji je okupljala mladež: vodila je dva zbora (ženski i mješoviti), jednu diletantsku kazališnu družinu i političku organizaciju. Bila je izuzetna govornica i predavačica. Raspravlja kao intelektualac i diplomat. U svakoj temi je na mjestu, uvijek je znala što kaže.
Obilazi gotovo cijelu Hrvatsku i Bosnu kako bi držala predavanja. Surađivala je s brojnim hrvatskim književnim i političkim uglednicima. Stekla je izuzetno veliko prijateljstvo s Marijom Jurić Zagorkom, koju ju je smatrala i nazivala svojom sekom. Ivan Generalić ilustrirao je njezine stihove, Alojzije Stepinac gledao njezine kalališne predstave, Rudolf Matz zapisivao napjeve iz njezinih igrokaza. Potresena atentatom u beogradskom parlamentu, jedna je od inicijatora prvog spomenika podignutog nekom velikanu Hrvatske seljačke stranke, točnije spomenika dr. Đuri Basaričeku u Okrugljači koji potjeće iz 1928. godine. Basarićek je zbog Mare Matočec i lokalnih kolonista koje je on naselio, dobio spomenik prije nego li Stjepan Radić. U politiku Mara Matočec ulazi putem „Seljačke sloge" u kojoj je ostavila sav svoj trud i rad.
Ukratko, Mara je Matočec bila: glavni pokretač sa Rudolfom Hercegom pokreta za borbu protiv nepismenosti, banski povjerenik za kolonizaciju, odbornica „Narodne zaštite" za zbrinjavanje siromašne djece, član Glavnog odbora „Hrvatske žene", „Hrvatskog srca" i „Napredka"; povjerenik Liječničke komore za obavještavanje o zdravlju naroda svoga kraja, javni prosvjetni radnik „Seljačke sloge", počasni član društva „Kolo domačica" i doživotni član Glavnog odbora Hrvatske seljačke stranke. Izuzetno je bila voljena od hrvatskog i bosanskog naroda, pa je njoj bilo povećeno oko tridesetak pjesama. Svoja djela nikada nije skupila u jedinstenu knjigu, nego već ih je objavljivala po časopisima i novinama. Naime, pred Drugi svjetski rat „Seljačka sloga" htjela je izdati njezina djela, ali uspostavom ustaške diktature djela nisu ugledali svjetlo dana. Poslije rata bila je potpuno zaboravljena. Do kraja svoga života je pisala, ali djela nije objavljivala. Umrla je neprimjetno i tiho u Koriji, 8. svibnja 1967. godine. Mara Matočec bila je toliko velika osoba, da je njezina smrt bila obavještena u prvim stranicama „Hrvatskog glasa" - prvog hrvatskog lista u Kanadi, koji je obavijest o njezinoj smrti primio iz Münchena. Pokopana je na Gradskom groblju u Virovitici. Njoj u čast, 18. listopada 2009. godine podignut je spomenik u Koriji. Mara je Matočec živi dokument seljačke duhovne snage i stvaralačkog talenta. Među nama, Korijancima, zasijala je divno sjeme hrvatstva. Mi, mlade generacije, trebali bismo njezine plodove žeti.
