Moj tekst Srpski rod a Domovina Hrvatska: oluje nisu da bi vas slomile već pročistile uzburkao je nacionalističke vode. Iako se radi o literarnom uratku, a ne političkom pamfletu. Iako se radi samo o subjektivnom prikazu osobnog doživljaja. Jedne crtice izvađene sa crte osobne povijesti. Uglavnom onih koji sebe smatraju nositeljima državnog pečata, čuvarima hrvatstva i domoljublja.
Onih koji se hvale svojim genima kamenim kao jedinima koji imaju pravo opstajati u ovom svijetu i na ovim prostorima. Onima koji svojataju Boga, kao da drugi nemaju pravo na njega. Kao i činjenicu da skrivajući se pod njegovo okrilje amnestiraju sve što čine ili bi rado činili svima koji se ne slažu s njima. Zato se najprije obraćam njima. Gospodo, vaše rodno tlo je kameno. To vam i samo ime kaže. Moje je ravno, slavonsko, podravsko. U Virovitici nađeš kamen samo u kamenjaru. U Virovitici je plodno tlo svuda okolo. Plodno tlo na kojem mogu slobodno rasti svi koji ga poštuju.
I Vi, gena kamenih koji ste došli na moje rodno tlo. A mi vas prihvatili kao svoje. Da biste mi Vi, koji ste došli, govorili, kako ja ne pripadam ovdje. Pa da me izgone strahom. Vrijeđanjem. Ponižavanjem. Mene, koja sam prije vas bila na ovome tlu. I ostala. Navodno ste mi Vi priskrbili slobodu da slobodno pišem u svojoj slobodnoj domovini. E pa gospodo, Vi koji se pitate tko mi je osigurao tu slobodu reći ću jednostavno: „Ja sam ju osigurala!!!! Ja, koja nisam pobjegla sa svoga rodnog tla, ni pred napadačkom četničkom silom ni pred ustaškim poklicima. Koje tako rado uzvikujete. Kao svoje gene kamene. Ja, koja sam riskirala da mi rod zatru na ovim prostorima. Ja koja sam riskirala da me se odrekne familija. Koja nije četnička.
Već srpskog roda. Koji nije cijeli četnički kao što nije cijeli hrvatski rod ustaški. Ja, koja nisam pobjegla. Ja koja sam ostala. Ovdje. I još ostajem. Usprkos vama koji mi govorite da se sramim zbog toga što sam ostala, što pišem o ovome, što ne zataškavam rod čije gene nosim, što mogu slobodno i otvoreno tom istom rodu reći da je jedan dio njega zastranio, da je izmanipuliran, da je pretvoren u topovsko meso, što je vlastitom rodu postao talac. Što im mogu otvoreno u lice reći da vode svoj narod u propast protjerujući ih na silu sa prostora gdje su vjekovima bili. Što se osjećam slobodno u svojoj domovini Hrvatskoj i slobodna da pišem ne vrijeđajući nikoga.
Što želim na svom primjeru pokazati koliku štetu čine svi oni koji silom žele osvajati tuđe prostore ne mareći ni za što osim za vlastite interese. Vama govorim koji se smatrate genima kamenim i za koje mislite da vam daju za pravo da na mene bacate kamenje. Da vam vaši geni daju za pravo da pljujete po meni. I mom rodu. Koji nije kameni. Da ne smijem dirati u vašu lozu dok vi u moju smijete. Skrivajući se iza propalih povika iz prošlosti kao da će vas oni osloboditi grijeha što ste otišli ne boreći se za svoju rodnu grudu, svoje tlo kameno.