Tjedan iza nas obilježila su dva državna blagdana: Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. Organizirane proslave diljem zemlje protječu i ove godine u već tradicionalno različitom psihološkom (psihičkom) ozračju. I dok se Dan državnosti slavi na velika zvona, proslave Dana antifašizma prolaze u grobnoj tišini. Gdje smo mi to mentalno blokirali?
Dobro, ako je blokada mentalna onda je naravno u mozgu, to je jasno – ali što nas je tako puknulo u glavu da smo antifašistički potpuno paralizirani, fizički i psihički – u tolikoj mjeri da spomenicima antifašizma prilazimo samo po službenoj dužnosti?
Znao sam da je u pitanju strah – za agnostike i ateiste racionalan obrambeni odgovor na prijetnje okoline – samo nikako se ne mogu načuditi čega se to boje kršćani.
Istražiti ove razloge bio mi je veliki izazov, a stjecati saznanje o tom jedinstvenom fenomenu usred antifašističke Europe i posebno uzbuđenje – poglavito kad u svome virtualnom traganju susretnete katoličkog svećenika, antifašistu, koji dobro razumije svjetovne i duhovne tekovine Crkve u Hrvata stečene u Drugom svjetskom ratu.
Sa svojih preko 200 znanstvenih članaka i tri napisane knjige, posvećene ovoj temi, ugledni bosanski franjevac, teolog i politolog fra Marko Oršolić čini mi se kao vjerodostojan autoritet koji daje sasvim racionalna tumačenja ovoj (neprirodnoj) pojavi:
Vodstvo naše provincije je bilo jako antifašistički usmjereno. U Bosni Srebrenoj je bilo samostana koji su već vrlo rano bili na oslobođenom teritoriju. Jajce, na primjer. Vrhovni štab NOB-a je često boravio u samostanima i mnogi franjevci su bili blisko vezani uz mnoge vodeće ličnosti partizanskog pokreta i postojalo je međusobno povjerenje. Ali, primijetio sam da su mnogi franjevci to krili, od straha da ih se ne strpa u red komunista. Kod nas se i inače antifašizam poistovjećuje s komunizmom, što je smiješno. Dakle, oni su to krili zbog straha od jednog nasrtljivog, globalnog antikomunizma, koji je bio nerazuman, koji nije želio vidjeti da ima jugoslavenskih komunista koji su 1948. raskrstili sa Staljinom i koji su se ogradili od zabluda staljinističkog komunizma i pokušali izgraditi nešto drugo, i koji su na određeni način poštivali i slobodu vjere. Dakle, tu ima puno nerazumijevanja i zato još uvijek kod nas postoji neki strah od antifašizma. Jer ako tako misliš, odmah si strpan u red "crvenih". Kada se Čerčil zajedno sa Staljinom borio protiv fašizma, ne znam zašto bi se onda mi bojali time dičiti! Jer borba sa svjetskim fašizmom nije bila samo ideološka borba, nego i praktična borba - borba za goli život. Žalosno je da ti crkveni arhivi još uvijek nisu dostupni. Žalosno je da i neke političke struje to bojkotiraju do dana današnjeg. Tu se nema što kriti. (prosvjeta.hr)
A da li općenito taj strah od identifikacije s komunizmom bio opravdan, fra Marko također misli da nije:
Komunizam u bivšoj Jugoslaviji bio je nešto sasvim drugo od komunizma u SSSR-u i ostalim zemljama Varšavskog pakta, o čemu sam još 1973. godine govorio u Vatikanu. Tito je još 1948. raskrstio sa Staljinom i staljinistima, tako da se kod nas nikada nisu događale strahote kao u SSSR-u. Grešaka komunističke politike je bilo i u bivšoj Jugoslaviji, ali se to ne može izjednačavati s fašizmom i nacionalsocijalizmom. (Slobodna Dalmacija).
Slično razmišljanje dijele i mnogi fratri franjevačke provincije Bosne Srebrene, no hrvatski biskupi o svemu tome misle drugačije, zato radije posjećuju Blajburg i Goli otok negoli Jasenovac – ali fra Marko tvrdi da su oni „neozbiljni i ne shvaćaju vrijeme u kojemu živimo“.
Bojim se i pomisliti kamo nas to može odvesti.
Smrt fašizmu, sloboda narodu!
