Ako je davanje autocesta u 50-godišnju koncesiju jedino rješenje, to je rješenje očajnika! To je na sjednici Vijeća za promet izjavio Marijan Banelli, predsjednik HUP-ove Udruge cestovnih prijevoznika.
Da je na sastanku bio ministar financija Slavko Linić i da je htio biti potpuno iskren, potvrdio bi Banellijev navod. Monetizacija autocesta jest potez očajnika.
Dovoljne su dvije Linićeve izjave izrečene u posljednjih nekoliko dana koje zaista govore o očajnoj situaciji u kojoj su se našle državne financije. Problem je javnosti što više ne reagira na dramatične vijesti.
Govoreći s novinarima nakon prve sjednice Vijeća ministara financija EU na kojoj je sudjelovao otkako je Hrvatska postala punopravna članica, Linić je vrlo jasno rekao: ‘Nismo u stanju servisirati kamate...’ A nekoliko dana prije izjavio je: ‘Ne želimo li objaviti bankrot države (...), svoje imovinske resurse moramo staviti u funkciju smanjenja javnog duga.’ Da je stanje dramatično, potvrđuje i ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić izjavom da bi ‘odustajanje od monetizacije autocesta bila tragična odluka za Hrvatsku’.
Koncesije kazna, a ne rješenje Te uznemirujuće izjave mogle bi biti taktika vladajućih da se lakše obavi davanje autocesta u polustoljetnu koncesiju. Ali, nažalost, nije riječ o spinu. Hrvatska očito jest vrlo blizu bankrota. Monetizacija cesta nije rješenje, to je kazna za sve što je krivo učinjeno od osamostaljenja Hrvatske. Računi dolaze na naplatu. I pokazuje se da oni rijetki koji su upozoravali na diletantizam vlada i povodljivost masa, a koje su posprdno nazivali ‘katastrofičarima’, nisu imali krivo.
Postoji u Hrvatskoj moćni lobi koji presudno određuje javno mnijenje u zemlji. Jedanput sam ga nazvao ‘skijaškim lobijem’. To su oni koji poslije Nove godine idu na skijanje. Mnogi su od njih i u ‘vikendaškom lobiju’. Imaju apartmane ili vikendice na moru. E, taj je lobi bio za gradnju autocesta prema moru. I nije se bunio zbog prozirne teze vladajućih da će, kad se sagrade brze ceste, po Hrvatskoj uz njih niknuti na stotine tvornica. Jer, kao, jedini je razlog zbog kojega Hrvatska nema industriju bio taj što nije bilo cesta po kojima bi se brzo moglo izvesti na tisuće tegljača svjetski konkurentne, a u Hrvatskoj proizvedene robe.
Ali, gle čuda! Uza autoceste, uz nekoliko iznimaka, nisu niknule tvornice nego šikare. Da imamo tvornice, u njima bi radili deseci tisuća radnika, ostvarivao bi se profit pa bi se u proračun slijevale stotine milijuna kuna. Dovoljne za otplatu kamata.
Autoceste su luksuz koji si, nesposobni kakvi kolektivno jesmo, nismo mogli priuštiti. Pogotovo kad su se troškovi njihove gradnje počeli ‘napumpavati’.
Racionalno gledano, neizbježno je davanje cesta u koncesiju. Ali iz povijesti bi trebalo učiti. Glavno je pitanje daje li Milanovićeva vlada jamstva da će ta žrtva imati smisla. Ili će se izbjeći bankrot u sljedećih godinu-dvije, a u međuvremenu napraviti nove kardinalne pogreške.
Samo rasprodaja stalna jest Nažalost, iz Banskih dvora nema uvjerljivih signala. Potezi se vuku sporo, parcijalno i bez glavne, visokokvalitetne i inovativne ideje kako zemlju izvući iz recesijske petoljetke. Uza svu dobru volju ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka (na Liderovu Klubu izvoznika iznio je zanimljivu tezu da je Hrvatska premalena da se ministar ne bi bavio konkretnim problemima pojedinih poduzetnika...), kada do Nove godine ipak iznjedri industrijsku strategiju s odabranim granama koje će država poticati, to ni izdaleka neće biti dovoljno.
Neće biti dovoljno ni da najuspješniji poduzetnici, poput Pave Zubaka, ugovore velike poslove poput prodaje 2000 autobusa Iraku za najmanje dvije milijarde kuna. Uvijek ima iznimaka koji i u nemogućim uvjetima rade velike korake. Ali ako ih je samo nekoliko posto u poduzetničkoj populaciji, to može ispuniti novinske stupce, ali ne i deficite u vanjskotrgovinskoj bilanci.
Možda se nakon dvije godine vlasti Kukuriku koalicije počne pomaljati obris neke ekonomske strategije (najavljuje se jačanje gospodarske diplomacije), ali to je itekako prekasno. Svi ti potezi morali su se povući u prvih nekoliko mjeseci. Umjesto toga nakon osam godina Sanaderove vladavine, u kojoj je motiv bio omastiti brk i kupiti javnost mrvicama, prolaze dvije godine nesnalaženja Kukuriku koalicije. Već se približavaju novi parlamentarni izbori. Bez Vladina vrlo kvalitetnoga novog programa (kojeg nema na vidiku) koji bi se počeo primjenjivati od jeseni, nastavit će se životarenje na rubu bankrota. A s njim i rasprodaja svega preostaloga.
