Svakoga ljeta devedesetih i ranomilenijskih godina, negdje u ovo vrijeme, na državnoj televiziji su se u sklopu ljetnoga programa emitirale uspješnice Miljenka Smoje, „Malo misto“ i „Velo misto“. Osim uživanja u izuzetnim dramskim ostvarenjima najvećih glumačkih imena naše scene, ove dvije serije su u naše kontinentalne krajeve tada donosile i dašak Jadrana te „najlipšeg grada na svitu“ – Splita.
Taj duh najlipšega grada zakoračio je i u našu malu mikešku varoš, nama najljepšu, i prosuo se po daskama Kazališta Virovitica. Subota, 19. lipnja, bila je rezervirana za predstavu Dijete našeg vremena kazališne trupe „PlayDrama“ iz Splita. Redateljica predstave je Helena Petković, a po motivima romana Ödona von Horvátha tekst je zapisala dramaturginja Ivana Vuković.
U samom naslovu predstave kao da se skrila poveznica Ljermontovim romanom „Junak našeg doba“ koji se bavi pitanjem „suvišnoga čovjeka“ skrivenoga u mladom vojniku Pečorinu. Za razliku od ovoga devetnaestostoljetnoga romana, predstava junake koji su nekada postojali danas pretvara u izgubljenu djecu koja se ne snalaze u svijetu kojemu su predana. Ta „djeca našeg vremena“ su i mladići Boško Dvornik (glumi ga Stipe Jelaska), Marko Tomašević Tomi – Rico (Lovre Kondža) i Marino Borovina (Petar Salečić), djelatnici jednog splitskog hostela. Vrijeme provode u žaljenju za ljudima koji su ih napustili, u bijegu od zakona, smišljanju velikih planova i pjesmi koja djeluje poput žalovanja (u riječima Marina Borovine daje se objašnjenje za pjesmu: „Ja ne žugan, ja plačem dok pjevam.“) te iščekivanju turista i nove turističke sezone. Njihovu nepomičnu svakodnevicu na trenutak prekida Krešimir Duh Šokre (Luka Šatara), novi voditelj hostela iz Zagreba.
Jaka strana predstave leži u naglašavanju različitosti (Zagreb vs. Split, Hajduk vs. Dinamo, furešti vs. fetivi Splićani, sjever vs. jug) koja u konačnici otkriva pravi problem: krađu identiteta jednoga dalmatinskoga grada koji postaje ljetna destinacija. Stvara se razlika između poznatog, pitomog „Ja“ i hedonističkog „Oni“. To ime, „Oni“, nose turisti, došljaci koji u grad dolaze od svibnja do rujna kako bi proveli godišnje odmore, potrošili, pojeli, zabavili se u traženju onih stereotipnih dalmatinskih odrednica (bijelo-plavih prugastih majica, „pomi“, klapske pjesme, sira i pršuta, sunca, mora, spomena Borisa Dvornika koji se uglavnom svodi na stihove „Svako naše malo smišno misto jema svoje stvari“), a koje su djelomično spomenute i na početku ovoga teksta. „Oni“ dolaze sa svojom idejom Splita kojoj bi se domorodci trebali prilagoditi, čak i ako bi to značilo da pjesmu „Ružo moja crvena“ treba zapjevati na kineskom.
Kako navodi redateljica, ključni motiv za rad na predstavi bile su riječi Marina Carića: „Split je teatar koji želi biti grad.“ Likovi u sebi doista nose djelić starog Splita i ljepotu svega onoga što je ostatku svijeta toliko egzotično i privlačno (jednostavnost življenja u okrilju masline, mora i soli), ali izuzetno ljut „dišpet“ i razočaranje gubitkom autentičnosti koja se osobito evidentira silnim jednodimenzionalnim heštegovima, modernim načinom umanjivanja značaja, zaobilaženja splitske višestoljetne kulture i života.
Njima se u središte postavlja tek ono površinsko uživanje („#litoidemala #more #sunce #pisma #ten“). Kako navode i u samom komadu, grad se svodi na karikiranje, ne ide u korak s današnjim vremenom, već se svake godine iz njega izvlači iskrivljena ruralnost, a i sam grad preuzima tu ulogu kako bi se svidio onima koji dolaze, kao da se slaže s rečenicom Setha Godina koja kaže: „Ili ćete pripovijedati priče koje se šire ili ćete postati beznačajni.“
