Banner
Obilna kiša poplavila županjske ulice i prodrla u pojedine obiteljske kuće
Nevrijeme poharalo poljoprivredne kuture na istoku Vukovarsko-srijemske županije
Pripadnica Oružanih snaga RH smrtno stradala izvan službe
Horvat: Fond bi trebao biti generator paljenja motora bagera
Prijatelji životinja: Pripazite gdje ostavljate životinje na čuvanje
Još dvije braniteljske udruge osudile istup Vučemilovića i podržale Medveda
Plenković ponovno pozvao građane na cijepljenje

  Virkas

Gdje se skrilo dijete našega vremena?

  Marina Mađarević           29.06.2021.         531 pogleda
Gdje se skrilo dijete našega vremena?

Svakoga ljeta devedesetih i ranomilenijskih godina, negdje u ovo vrijeme, na državnoj televiziji su se u sklopu ljetnoga programa emitirale uspješnice Miljenka Smoje, „Malo misto“ i „Velo misto“. Osim uživanja u izuzetnim dramskim ostvarenjima najvećih glumačkih imena naše scene, ove dvije serije su u naše kontinentalne krajeve tada donosile i dašak Jadrana te „najlipšeg grada na svitu“ – Splita.

Taj duh najlipšega grada zakoračio je i u našu malu mikešku varoš, nama najljepšu, i prosuo se po daskama Kazališta Virovitica. Subota, 19. lipnja, bila je rezervirana za predstavu Dijete našeg vremena kazališne trupe „PlayDrama“ iz Splita. Redateljica predstave je Helena Petković, a po motivima romana Ödona von Horvátha tekst je zapisala dramaturginja Ivana Vuković.

U samom naslovu predstave kao da se skrila poveznica Ljermontovim romanom „Junak našeg doba“ koji se bavi pitanjem „suvišnoga čovjeka“ skrivenoga u mladom vojniku Pečorinu. Za razliku od ovoga devetnaestostoljetnoga romana, predstava junake koji su nekada postojali danas pretvara u izgubljenu djecu koja se ne snalaze u svijetu kojemu su predana. Ta „djeca našeg vremena“ su i mladići Boško Dvornik (glumi ga Stipe Jelaska), Marko Tomašević Tomi – Rico (Lovre Kondža) i Marino Borovina (Petar Salečić), djelatnici jednog splitskog hostela. Vrijeme provode u žaljenju za ljudima koji su ih napustili, u bijegu od zakona, smišljanju velikih planova i pjesmi koja djeluje poput žalovanja (u riječima Marina Borovine daje se objašnjenje za pjesmu: „Ja ne žugan, ja plačem dok pjevam.“) te iščekivanju turista i nove turističke sezone. Njihovu nepomičnu svakodnevicu na trenutak prekida Krešimir Duh Šokre (Luka Šatara), novi voditelj hostela iz Zagreba.

Jaka strana predstave leži u naglašavanju različitosti (Zagreb vs. Split, Hajduk vs. Dinamo, furešti vs. fetivi Splićani, sjever vs. jug) koja u konačnici otkriva pravi problem: krađu identiteta jednoga dalmatinskoga grada koji postaje ljetna destinacija. Stvara se razlika između poznatog, pitomog „Ja“ i hedonističkog „Oni“. To ime, „Oni“, nose turisti, došljaci koji u grad dolaze od svibnja do rujna kako bi proveli godišnje odmore, potrošili, pojeli, zabavili se u traženju onih stereotipnih dalmatinskih odrednica (bijelo-plavih prugastih majica, „pomi“, klapske pjesme, sira i pršuta, sunca, mora, spomena Borisa Dvornika koji se uglavnom svodi na stihove „Svako naše malo smišno misto jema svoje stvari“), a koje su djelomično spomenute i na početku ovoga teksta. „Oni“ dolaze sa svojom idejom Splita kojoj bi se domorodci trebali prilagoditi, čak i ako bi to značilo da pjesmu „Ružo moja crvena“ treba zapjevati na kineskom.

Kako navodi redateljica, ključni motiv za rad na predstavi bile su riječi Marina Carića: „Split je teatar koji želi biti grad.“ Likovi u sebi doista nose djelić starog Splita i ljepotu svega onoga što je ostatku svijeta toliko egzotično i privlačno (jednostavnost življenja u okrilju masline, mora i soli), ali izuzetno ljut „dišpet“ i razočaranje gubitkom autentičnosti koja se osobito evidentira silnim jednodimenzionalnim heštegovima, modernim načinom umanjivanja značaja, zaobilaženja splitske višestoljetne kulture i života.

Njima se u središte postavlja tek ono površinsko uživanje („#litoidemala #more #sunce #pisma #ten“). Kako navode i u samom komadu, grad se svodi na karikiranje, ne ide u korak s današnjim vremenom, već se svake godine iz njega izvlači iskrivljena ruralnost, a i sam grad preuzima tu ulogu kako bi se svidio onima koji dolaze, kao da se slaže s rečenicom Setha Godina koja kaže: „Ili ćete pripovijedati priče koje se šire ili ćete postati beznačajni.“

 

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas