Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Kazalište

Gdje je bolje?

  Olga Vujović/Foto: Goran Guksić           29.03.2024.         1246 pogleda
Gdje je bolje?

Uvijek me iznenade (i razvesele) mladi autori koji se opušteno bave prošlošću o kojoj su samo slušali i kojoj pristupaju slažući vlastiti mozaik kao što su to učinili u predstavi „Ništa nije večno sem Brene“, ispitnoj produkciji 3. godine sveučilišnog prijediplomskog studija Glume i lutkarstva: Animacija u troj e (nositelj kolegija doc. art. Nenad Pavlović) na 14. Lutkokazu- međunarodnoj reviji lutkarstva u Kazalištu Virovitica (23.3. 2024.). U Lutkokazovoj programskoj knjižici piše o predstavi: „Osjećajući nostalgiju za vremenom koje nisu doživjeli, studenti Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku uspoređuju dva režima te traže odgovor na pitanje: Je li u Jugoslaviji bilo bolje?“ (pojam „režim“ rabe u izvornom značenju - „način vladanja“ a ne „diktatura“ kako koriste nevježe). Zanimljivo je da su za simbol nekadašnje države/društva uzeli pjevačicu Lepu Brenu (Fahreta Jahić/Živojinović, 1960.) koja je 1980. počela pjevati „novokomponovanu narodnu muziku“ i bila izuzetno popularna ( a nesumnjivo je to još uvijek budući da su studenti u gledalištu znalački pratili pjevanje Breninog lika).

Ivan Dragičević napisao je duhovit tekst fokusiran na živote triju sestara u Jugoslaviji osamdesetih godina prošlog stoljeća, politički lojalne Maše (Tea Mandarić), prikrivene vjernice Olge (Lora Kovač) i njemačke „gastarbajterice“ Irine (Ana Ilakovac) te mladalački nehajne Mašine kćeri Asje (Asja Vidović). Predstava počinje pionirskom zakletvom (simbolični ulazak u socijalističku zajednicu) nakon čega sestre razgovaraju o cenzuri i umjetnosti potaknute sudbinom Stojanovićevog filma „Plastični Isus“ (1971.) i vica o „ljubičici od sto kila“, komentiraju smrt novinara (pao je kroz prozor!) koji je pisao o Kosovu i tome slično. Olgine riječi: „Kada sistem padne neće biti ovakvih muka - ni nepotizma, ni cenzure, ni anticrkvenog progona“ najavljuju bolja, današnja vremena!

Irina hvali život i posao u Njemačkoj potkrepljujući ga darovima (kava, kičasti kip Isusa) i dok one čavrljaju, na radiju objavljuju Titovu smrti (1980.). Sjećam se kako su ljudi reagirali (javno i potajno) i mladi je Dragičević izvrsno izgradio atmosferu koja je tada zavladala zemljom (prikazao je reakcije sestara Maše i Olge).

Predstava je izgrađena kombinacijom dramskih i lutkarskih dijelova (Matej Žerjav, Ivan Dragičević, Stjepan Bešlić, Rafael Anočić) pri čemu su u lutkarskom dijelu najvažniji Brenini nas- tupi (svaki drugačije koncipiran) i mada pjesme nisu iz vremena o kojem predstava govori (nastale su nakon 1986.) to nije presudno za „povijesnu istinu“ odabranog trenutka jer ionako sve njezine pjesme posjeduju istu vrstu izvedbenu energiju. Mada svaki od animiranih prizora može opstati samostalno, oni su ipak vizualna podrška prethodnom dramskom djelu, pa zato predstava funkcionira kao inteligentno složeni mozaik.

I za kraj odgonetka enigme: „Je li u Jugoslaviji bilo bolje?“ U tekstu nalazimo verziju „a“ i verziju „b“ koje glase:   Verzija a: „Mislim da je u Jugoslaviji bilo bolje.“ „Kako kome.“ Verzija b: „Draža mi je serija „Smogovci“ nego „Black Mirror.“ Verzija c: „Meni se čini…(dopunite sami)“.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Kazalište