R adnike riječke i sisačke rafinerije, uznemirene najavama o gubitku posla, može se i razumjeti i podržati, ali što misliti o vladi koja pothranjuje iluzije da će popraviti ono što su Sanader i Hernadi pokvarili?
Ključno je, naime, da Mol upravlja Inom, i da Mol odlučuje što će opstati, a što ne. Vlada na to nema utjecaja, kako je nedavno priznala potpredsjednica Vesna Pusić: odluči li uprava Ine – u kojoj Mol vodi glavnu riječ – ugasiti Sisak, pa i Rijeku, ona će to učiniti, ma koliko se bunili i radnici i vlada. Važno je to razumjeti i prihvatiti, jer samo se tako može racionalno planirati budućnost.
Vrdoljak, međutim, svađalaštvo nudi kao adut. Razmeće se i prijeti Molu, a zna da nema aduta. Pothranjuje slabašne nade u sudsku arbitražu i vladinu snagu da pregovorima vratio dio upravljačkih prava.
Ne tvrdimo da ne treba pokušavati, ali zdrav razum upozorava da Mol prednost neće prepustiti bez borbe, premda je hrvatski sud presudio da ju je osvojio golemom korupcijom.
V lada već godinama propušta učiniti ono važnije od javnoga nadmudrivanja: osmisliti alternativu. Nije li već trebala odgovoriti na zdravorazumsko pitanje: ako sisačka i riječka rafinerija uistinu godinama gomilaju gubitke, što nitko ne osporava, koji je smisao njihova održavanja?
To pitanje još je važnije razmatra li ga se iz regionalne perspektive Mol-a, kojega se ne tiče ono što vlada zove »hrvatskim nacionalnim interesom«; Mol stvari gleda ili iz poslovnog interesa cijele tvrtke, ili sa stajališta mađarske nacionalne sebičnosti – ali pouzdano ne sa stajališta interesa kako ih interpretira službeni Zagreb.
No, razmotrimo i mi taj »hrvatski nacionalni interes«: nije li sisačka rafinerija neizlječiv zagađivač? Godinama slušamo uznemirujuće podatke o otrovanome sisačkom zraku, pa i spekulacije o natprosječnom broju teških oboljenja.
Posljednjih godina pogon je navodno osuvremenjen, ali zagađenje nikad nije prestalo. Ne bi li, dakle, nacionalni interes bio da se bolesna tvornica zatvori? Istina, bez posla bi ostalo osam stotina zaposlenih.
E, u tome je propust Milanovićeve vlade: otpočetka je znala da na odluke Ine ne može utjecati, i trebala je seriozno prionuti obnovljivim izvorima energije, tim više što zemlju na to obvezuje i EU. Nije to učinila. Da jest, osamsto sisačkih radnika danas su mogli imati alternativu – čistu, zdravu i dugoročnu.
K ostrenjani bi mogli razumjeti o čemu govorimo. Urinj predobro zna teški miris nafte i benzina. Rafinerija zagađuje. Možda jest razumljivo da se o tome nevoljko govori, jer je rafinerija jedan od ključnih industrijskih točaka riječke regije. Ina u riječkoj regiji zapošljava gotovo tisuću ljudi, i dakako da se sa sudbinama ne valja poigravati.
Ali, ako se već duže čini neizbježnim da će stvarni vlasnik rafinerija zaključiti da nisu isplative, ako znamo da prerada nafte nije zdrav posao, i ako se EU okreće obnovljivoj energiji, nije li odgovornost vlade bila da ono što se isprva čini katastrofom, pretvori u prednost i dobitak? Možda još nije kasno. Primjer je tu preko puta: Krk ostvaruje viziju energetski čiste budućnosti.
