Odluku o studiju u inozemstvu Galina Popović nije donijela lako, ali danas, nakon prvog semestra, ne žali što se odlučila na takav korak. Galina je provela desetljeća na radiju i na televiziji koji su je osvojili mogućnostima i tu je pronašla svoje područje interesa. Stoga je željela studirati televiziju i film, a na njezinu prijavu pozitivno je odgovorilo sveučilište u Aberystwythu. S Galinom smo porazgovarali kako se snalazi na fakultetu u velškom sveučilišnom gradu te kakvi su njezini dojmovi i planovi.
Intervju s Galinom Popović prvi je u seriji intervjua pod naslovom "Virovitičani u svijetu".
Kako izgleda vaš uobičajeni radni dan na studiju u welškom gradu Aberystwythu?
Ovisno kako koji dan. Nekad na faksu ima više obaveza, nekad manje, ali uglavnom nikad ne provedem cijeli dan na kampusu. No, zato jako puno čitam i učim jer moj studij zbog puno seminara i praktične nastave zahtijeva da savladam gradivo. Odnosno, nema zabušavanja, haha.
Kako provodite slobodno vrijeme?
Odlazim u duge šetnje, Aberystwyth je turistički gradić koji ima lijepu šetnicu pored mora, ali i lijepu prirodu u okolici. Još uvijek ga istražujem. I – tražim posao. To mi je trenutno prioritet jer usprkos tome što imam stipendiju, moram pronaći honorarni posao da bih pokrila životne troškove. Mali je grad a puno studenata koji rade pa nije lako dobiti posao, ali nadam se da ću uskoro nešto pronaći. I, gledam puno filmova i dokumentaraca što je ujedno i moja obaveza s obzirom da studiram filmski smjer.
Nakon prvog semestra, možete li procijeniti koje su prednosti, a koji nedostatci studiranja u Walesu?
U cijeloj UK, znači Engleskoj, Škotskoj, Walesu i Sjevernoj Irskoj je od 1999. godine uveden Bolonjski proces u visoko obrazovanje, samo što je Bologna za razliku od Hrvatske ovdje jako dobro implementirana a to podrazumijeva male razrede, rad u malim grupama, interaktivnu nastavu, dostupnost profesora i izvan učionice odnosno konzultacije putem emaila ili telefonom, osobne tutore – svaki student ima svog tutora koji je ujedno i mentor.
Trend, usudila bih se reći, jako dobar trend u zapadnim zemljama, konkretno mogu sa sigurnošću potvrditi za US i UK, jest da najelitniji fakulteti na svijetu postaju socijalno osjetljivi i uvode tzv. „blind need aid“ što drugim riječima znači da i vrlo siromašni učenici mogu studirati na najprestižnijim fakultetima i dobiti veliku a ponekad i potpunu bespovratnu financijsku pomoć koja pokriva kompletne troškove studiranja koji nisu mali, i drugi trend koji je važan konkretno za mene -jako se potiče cjeloživotna edukacija što obuhvaća i kategoriju ljudi koji spadaju u „mature students“ (matori studenti poput mene, hahaha) ili „nontraditional students“ – to pak znači da čak i ako nemate tradicionalno obrazovanje i niste primjerice završili srednju školu ali imate uspješnu karijeru ili ste posebno nadareni, talentirani – možete biti primljeni na fakultet ukoliko procjene da ste doista zainteresirani i da želite studirati.
Ovdje je normalno da ljudi studiraju i u zrelim godinama, a razlozi su razni – neki iz dosade, neki žele učiti, neki odluče promijeniti karijeru. U Hrvatskoj je studiranje odraslim ljudima praktički onemogućeno jer je izvanredno studiranje ukinuto na svim državnim fakultetima. Još je veća farsa što ja u Hrvatskoj uopće ne mogu studirati ni na jednom državnom fakultetu bez da položim državnu maturu jer moja maturalna svjedodžba u Hrvatskoj više ne vrijedi. Ali zato vrijedi u ostatku svijeta, pa i u UK. Ne manje bitno, ocjene nisu jedini kriterij pri upisu, osobito za odrasle studente, što sam već spomenula. To su eto neke prednosti, a nedostatke zasad nisam uočila što ne znači da ih nema, ali još uživam u pozitivnim dojmovima.
Kako ste pronašli studij u Aberystwythu i zašto ste se odlučili baš za njega?
Postupkom eliminacije 😃 Mojih pola stoljeća nose breme iskustva i relativne samospoznaje tako da sam znala što ne želim. A nisam željela London. Location, location, location! U UK nikog ne poznajem, ovdje sam sama i London bi za mene bio prevelik, plašio bi me. Beton i sivilo zgrada me guše, volim otvorene prostore, zelene, plave, volim more. Znala sam naravno što bih htjela studirati pa sam tražila univerzitete koji su izvan većih gradova, koji imaju dobru reputaciju, koji su na svjetskim rang listama iznad 500-tog mjesta.
Ovdje se jako gledaju i neki drugi kriteriji poput recimo kvalitete profesora – profesore se ocjenjuje, velika je konkurencija i zato se svi doista trude imati što kvalitetniju nastavu. Jako je važna i dobrobit studenata, studentska unija, itd. Jako mi je bilo važno i to što je Wales puno jeftiniji od Londona i Engleske općenito. Još sam u šoku zbog činjenice da je cijena hrane gotovo ista kao u Hrvatskoj, a neki proizvodi su čak jeftiniji, dok su prosječne plaće i općenito standard neusporedivo viši nego kod nas. Na kraju sam aplicirala na tri univerziteta, dva u Engleskoj i jedan u Walesu, primljena sam na dva, odnosno dobila sam dvije ponude, ali na Aberystwyth University sam dobila „unconditional offer“ (bezuvjetnu ponudu) što se ovdje u UK smatra posebnom čašću i tako je grah pao na Aberystwyth University.
Koliko studij traje I kakve su vaše obaveze nakon njega?
Studij traje tri godine. Obaveza koju sam sebi zadala jest da studij završim u roku i sa što boljim ocjenama. Nakon njega, nisam sigurna na koje točno obaveze mislite? Nemam nikakve obaveze, osobito ne naspram univerziteta. Imam kredit koji sam dobila od Britanske vlade, ali koji trebam početi otplaćivati nakon što počnem zarađivati više od 25.000 funti godišnje. Dok god zarađujem manje, ne otplaćujem ništa. Ako kredit ne otplatim u roku od 30 godina, on se otpisuje. I nisam ja naravno ovdje nikakva iznimka, svi UK i EU studenti slabijeg imovinskog stanja mogu aplicirati za taj kredit koji s pravom češće nazivaju stipendija upravo zbog toga što ne postoji obaveza vraćanja dok se ne ispune uvjeti koje sam navela. Osim kredita koji u potpunosti pokriva školarinu, dobivam i stipendiju i financijsku pomoć od univerziteta za životne troškove,međutim to je bespovratna pomoć.
Što možete raditi nakon završetka studija i gdje se planirate zaposliti?
Ja studiram smjer Film and Television Studies na Odsjeku za teatar, film i televiziju što je istovjetno s našom ADU i recimo, smjerom Filmska i televizijska režija, ali s tom razlikom što je moj studij interdisciplinaran odnosno mi moramo savladati i režiju, produkciju, dramaturgiju, montažu, snimanje, ali i teoriju i povijest filma, televizije i medija. Moderne tehnologije naime, mlađim generacijama filmaša omogućuju da sami režiraju, produciraju i snimaju filmove, poput sjajne škotske redateljice Lynne Ramsay.
Važno je napomenuti da je ovdje većina fakulteta povezana s industrijom. Kad kažem „industrija“, znam da to grdo zvuči, ali ako vam kažem da netko tko studira glumu već za vrijeme studija ima šansu upoznati vrsne redatelje, glumiti u kazalištima koja su izravno povezana s fakultetima, onda to i ne zvuči tako loše. Isti je slučaj i s mojim smjerom. Fakultet je izravno povezan s nekim filmskim i televizijskim „industrijama“. Ovdje je važno ne samo diplomirati, nego i dobiti posao. Zato su univerziteti povezani sa stvarnim svijetom, s tržištem rada. Dakle nakon što završim studij, mogu se zaposliti kao producentica, redateljica ili postati teoretičarka televizije, medija – što me ne zanima. Zanimaju me dokumentarni filmovi, ali ne bih zasad govorila o planovima. Uglavnom ništa u životu nije ispalo kako sam planirala, pa je pametnije što manje planirati... nadam se i voljela bih i za pet godina biti živa i zdrava i zadovoljna kamo god da me život odvede, a svijet je velik, tko zna?
Kako ste odlučili otići iz Hrvatske?
Moj odlazak iz Hrvatske se događao postepeno. Prvo sam otišla, to jest postala odsutna duhom. Potpuno sam se isključila sa društvenih mreža, prestala sam u potpunosti gledati i slušati vijesti, čitati domaće portale, novine. Potpuno sam se izolirala od dnevne politike, politiziranja, ideoloških prepucavanja. Atmosfera koja već duže vrijeme vlada u javnom medijskom prostoru u Hrvatskoj je za mene čisto trovanje. Dvije godine sam upotrebljavala hrvatske medije samo kad su mi trebale informacije vezane uz goste u mojim emisijama. Gledala sam isključivo strane programe i puno, puno dokumentaraca – tako je i nastala moja fascinacija njima.
Onda se dogodilo da me je pomela HRT metla – postala sam honorarni višak i smanjili su mi mjesečni honorar na 2 000 kn od čega više nisam mogla preživjeti. Nisam imala za stanarinu, ni režije ni hranu. Postala sam očajna, depresivna i beskrajno umorna. Tad mi je bilo strašno teško, ali ja sam samo jedna od mnogih. Iako se u medijima uglavnom spominju poznatija TV lica kao žrtve političkog sistema kojima se oduzimaju emisije, a što je svakako nedopustiva praksa koja se već desetljećima ponavlja svake četiri godine, ti su ljudi stalno zaposleni, međutim prave žrtve, ljudi koje se uistinu bukvalno baca na ulicu bez ikakve milosti na HRT-u su– honorarci. Ima divnih, kvalitetnih ljudi koji su na HRT-u honorarno proveli i više od dvadeset godina, a koji su završili na ulici.
U takvoj, praktički bezizlaznoj situaciji sam odlučila dovršiti i pokušati pokrenuti vlastiti projekt kojeg sam razvijala godinama i koji je rastao i sazrijevao skupa sa mnom. Riječ je o multimedijskoj platformi, mediju kakav ne postoji u Hrvatskoj, a koji bi promovirao sve ono najbolje što Hrvatska nudi, primarno turistički, na stranim jezicima i naravno na hrvatskom. Hrvatska je autistična zemlja, mi smo okrenuti sebi, i obraćamo se isključivo sebi samima. Ne znamo se uspješno promovirati u svijetu, ne znamo se „brendirati“. Hrvatsku daleko uspješnije promoviraju stranci, to je evidentna činjenica. Jako sam ponosna na taj projekt, u njega sam uložila svo svoje tridesetogodišnje znanje i iskustvo o radiju, počela sam okupljati i ekipu, vrhunske profesionalce. Dobila sam potvrdu od medijskih stručnjaka da bi takav medij, odnosno multimedij jer bi obuhvaćao više medija, bio odličan, zanimljiv, potreban Hrvatskoj, ali – nisam na žalost imala kapital, a oni koji ga imaju, nisu bili zainteresirani.
Istovremeno sam, ali to je bila igra jer zapravo nisam vjerovala da ću biti primljena, istraživala koje su mi alternative. Prvo sam htjela otići van raditi bilo što, a onda se rodila misao o školovanju. Kad sam vidjela da je vani normalno da ljudi mojih godina upisuju fakultet, krenula sam.... Ali čak i nakon što sam doznala da sam primljena, i dalje sam se nadala pozitivnim odgovorima koji bi me zadržali u Hrvatskoj zbog pokretanja novog medija. No, sva vrata su mi bila zatvorena, a UK mi je širom otvorila vrata. Na kraju sam prodala sve što sam mogla, strpala život u kofer i kupila kartu. Danas mi je još uvijek malo žao zbog mog neostvarenog projekta, ali nimalo ne žalim što više nisam na HRT-u.
Koje je uvjete bilo najteže ispuniti?
Financije. Da biste bili primljeni na bilo koji fakultet u inozemstvu, potrebno je položiti službeni test engleskog jezika koji u Hrvatskoj košta oko 1 600kn a ja taj novac jednostavno nisam imala. Snašla sam se, poslala sam alternativni online test koji je besplatan, ali mogli su me odbiti. Znali su da sam siromašna i da na meni neće ništa zaraditi i svejedno su me primili. Financije su mi i sad najveći problem, ali zahvaljujući nekolicini doista divnih prijatelja koji mi pomažu i zahvaljujući mom univerzitetu, nekako uspijevam, bar zasad, a nadam se da ću uskoro pronaći honoraran posao pa će sve biti lakše.
Kako ste se osjećali kad ste saznali da ste primljeni na fakultet?
Kao u priči „Košulja sretnog čovjeka“. Nisam imala košulju, ali sam pjevala od sreće 😊Vratilo mi se samopouzdanje, vjera u život. Osmijeh. Optimizam. Zahvalnost što sam dobila takvu šansu.
Jeste li zadovoljni adaptacijom i uspjesima koje postižete?
Lagala bih kad bih rekla da je sve med i mlijeko. Ponekad me uhvati jeziv strah i osjećaj teške samoće koja je specifična kad ste stranac i kad ste posve sami i prepušteni sami sebi u nepoznatoj zemlji. No takva stanja pokušavam nadvladati jer je to privid. UK je jako sređena zemlja i ovdje ima dobrih ljudi koji brinu o drugim ljudima kad im je teško. Prošla sam kroz nekoliko teških trenutaka u kojima su mi posve nepoznati ljudi priskočili u pomoć. Uspjehom sam zadovoljna, položila sam sve predmete iz prvog semestra s vrlo dobrim ocjenama.
Živite u gradu na obali oceana koji je sasvim drukčiji od kontinentalih gradova u kojima ste dosad živjeli. Čime vas je fascinirao grad u kojem živite? Koje njegove osobine vam se sviđaju, a koje ne?
Pa ima nekih sličnosti s gradovima na našem Jadranu. Klima prije svega, osobito sad zimi, je vrlo slična onoj na Jadranu. Ima i nekih mediteranskih biljaka što me je iznenadilo ali ovdje nema jakih zima, temperature zraka rijetko kad idu ispod nule, pa to možda i nije tako neobično. Fascinirala me je arhitektura, osobito činjenica da ovdje nema nebodera ni klasičnih stambenih zgrada, naselja poput naših koja su građena 70-tih, 80-tih godina. Aberystwyth je mali gradić, u njemu živi oko 16 000 stanovnika plus oko 9 000 studenata. I u njemu ima više stranaca nego u cijeloj Hrvatskoj. Tek kad vidite toliku raznolikost i šarenilo na jednom mjestu, shvatite koliko smo mi u Hrvatskoj homogeno društvo. Osobito smiješna vam postanu ideološka prepucavanja. Ovdje ima ljudi iz cijelog svijeta – Kine, Južne Koreje, Afrike, Amerike, Italije, Poljske, Pakistana – pa zamislite koliko je to različitih svjetonazora? Ali ovdje se nitko ne opterećuje takvim stvarima, to je jednostavno nebitno. I to je posve normalno, jer u suprotnom takvo društvo bogato različitim kulturama uopće ne bi moglo funkcionirati.
Hm, što mi se ne sviđa... pa kad iz Hrvatske dođete ovdje teško je pronaći da vam se nešto ne sviđa. Na žalost, UK, pa i Wales, je daleko razvijenija zemlja od Hrvatske, demokracija je ovdje tradicija. Ima naravno i UK svojih problema, a to je trenutno prije svega Brexit. Ali evo – ne sviđa mi se što naopako voze, hahaha. Nikako se ne mogu na to privići.
Sudeći po fotografijama na društvenim mrežama, grad Aberystwyth je moderan grad koji cijeni svoju povijest.
Povijest Aberystwytha seže u daleko željezno doba, dakle otprilike 800. pr. Kr. Welšani su potomci jednog od mnogobrojnih Keltskih plemena pa su u mnogočemu vrlo bliski Ircima i dijele istu tradicionalnu kulturu. Na primjer, poznati Irski ples je tipičan i za Wales samo što ga ovdje zovu „Clog dance“ (ples u klompama). Jako cijene svoju povijest. U Aberystwythu se nalazi i prekrasna Nacionalna knjižnica Walesa koja je ujedno i centar za proučavanje keltske kulture.
Koje sadržaje grad nudi mladima?
Ovdje ima preko 50 pubova, hahaha! Veliki Art centar koji je u sklopu univerziteta, a u kojem su umjetničke galerije, kino, plesni centar. Zatim, još jedno kino u samom gradu, nekoliko muzeja... S obzirom da je puno studenata, ima raznih sadržaja i na samom univerzitetu – od rock koncerata, sportskih sadržaja, itd.
Kakva je komunalna i ekološka kultura grada – kako je riješen problem otpadnih voda I odlaganja otpada?
Za otpadne vode doista ne znam. Što se tiče komunalnog otpada, sve se reciklira i odvaja se staklo, plastika. Ovdje je ekologija jako važna tema, a u Guardianu je nedavno objavljen zanimljiv podatak da je kapacitet obnovljivih izvora energije u UK prvi put u povijesti premašio fosilna goriva. Irsko more koje dijeli Wales od Irske je definitivno zagađenije od Jadrana, no ne znam na žalost do koje mjere. No i o tome se počelo voditi računa.
Po čemu je grad Aberystwyth razvijeniji od gradova u Hrvatskoj, a na kojim područjima vidite da ima još prostora za razvoj?
U Aberystwythu nema osobito brzog interneta koji je ovdje sporiji nego u Hrvatskoj. Ne jako, ali je sporiji i slabiji je wifi signal, nego npr. u Virovitici. Javni prijevoz je odličan i jeftin, vlakovi su bolji nego u Hrvatskoj i nisu skuplji. Nema nijedne fontane! Ono što je ovdje najočitije za razliku od Hrvatske – razvijenije je društvo, uređenija je država. Javni mediji ne emitiraju reklame, BBC ni na jednom svom programu ne emitira reklame jer je javni medijski servis koji se financira isključivo iz pretplate. Na radio postajama koje ovdje zovu „community radio“ – gradski radio, ljudi volontiraju, ne primaju za svoj rad plaću i također je zabranjeno emitiranje reklama, jer su to neprofitni mediji. Volontiranje je duboko utkano u društvo i jako je važan doprinos pojedinca cijeloj zajednici.
Mladi ljudi se brže osamostaljuju, već sa 17 – 18 godina počnu raditi honorarne poslove. Neki rade i tijekom studiranja. Brzo zarade za svoj prvi auto. Kultura i umjetnost se, osim iz proračuna, financiraju i iz državne lutrije. Ovdje se, ukratko rečeno, bolje živi.
