Često ni mi sami ne znamo što nam se događa, ili ne znamo što smo to jučer ili neki dan napravili. Tako se ponekad ne možemo sjetiti gdje smo, zaboga, ostavili auto. Tražimo ga dugo naokolo, ne vjerujući samima sebi da nam se takve stvari ipak događaju. Ili se ne sjećamo tko je pogriješio pri kartanju, kakav film smo sinoć gledali, o čemu se tu radilo, i zašto se toga uopće ne sjećamo. Ne sjećamo se ni s kim smo razgovarali telefonom ni zašto. Psiholozi bi zacijelo ustvrdili da su to uobičajene svagdašnje okolnosti, rezultati stresnih, neugodnih života koje živimo.
Ali nije dobro kad se to događa Izabranicima naroda. Nije dobro kad naši Izabranici ne znaju što su se sami sa sobom dogovorili. A još je manje dobro kada se toga sjete, ali ne znaju zašto su tako odlučili. Ne treba se ovome previše čuditi: izgleda da su oni sve podložniji i privrženiji jednoj drevnoj sklonosti; galeomiomahiji. Postaju, znači, galeomiomahomani. Ne uživaju oni u borbama pjetlova, niti u borbama pasa izmučenih do bjesnila, a pozornost im ne zaokupljaju toliko ni utakmice mršavih i debelih, a ponajmanje maškare kojima se rado prepuštaju.
Ne: oni s užitkom promatraju borbe mačaka i miševa. To je vrlo zgodno i zanimljivo: miševi pokušavaju pobjeći, mačke ih malo puštaju, da im bude napetije, pa ih malo klepnu šapom i radoznalo gledaju kako se oni ošamućeno koprcaju. I gledatelji uživaju kako mačke vješto odgađaju onaj trenutak sladostrašća kad će miševe ščepati za šiju i usmrtiti ih. Poneki i pobjegne: ali tek samo zato da ova igra nikad ne izgubi smisao.
Galeomiomahomani se skanjuju uzeti od onih koji imaju, i koji će uvijek imati, bez obzira na to koliko će oni na kojima zarađuju imati manje, 'jer to tak mora bit'. Oni ne žele naplaćivati svojim i našim dužnicima, jer, ako im jače priprijete, možda će se uvrijediti, pa neće plaćati više ni ono što su ipak odlučili 'otkinuti od usta'. Kao da je zbivanje ovih dana velika, svečana misa, koju su vladajući naručili pa službobdijuće šalju da milodare skupljaju samo od onih koji ne sjede u prvim klupama da drugima ne bodu oči. Samo starijima, skrušenima i neopredijeljenima. Onima koji su popustili ili su na dobrom putu da to učine. Naša vlada ne mari za 'nepotrebne krize', jer zna da je 'za prolivenim mlijekom glupo žaliti', a još manje bi htjela gospodariti onim od čega ima probitka i što dobro posluje. Pa to se kod nas ne radi! Kad nam nešto već dobro ide, bolje to dajmo bogatijima i jačima. Možda ih tako odobrovoljimo da im drugi put uspijemo uvaliti kakvu sablasnu željezaru, rafineriju ili tvornicu tekstila.
Naša se vlada ne bi 'štela mešati'. Ona bi samo 'moderirala'. Kako još službeno u školama nismo počeli učiti djecu da to 'tak treba bit', možda se djeca zapitaju: 'Pa zašto je imamo? Koja je svrha njenog postojanja: kako će pomoći, kad joj je lakše okrenuti glavu kad jači zlostavljaju slabe?' No i takvim je tlapnjama lako stati na kraj. U lektiru treba uvesti pravilno protumačenog Alana Forda.
Još je stari, dragi Superhik dobro shvatio da je grijeh uzimati od onih koji puno imaju. Šapnuli su mu na uho novoprotumačenu Senekinu misao: 'Tko ima puno, želi više. A tko ima malo, tome ni to nije dovoljno.' Tako je Superhik shvatio kako su siromašni velike hulje i podlaci pa im je s radošću otimao sve što je vidio da imaju: a najradosniji je bio kad im je otimao čak i one sitnice na koje bogati ne bi ni s prezirom pljunuli, zato što su siromašnima tako drage srcu.
I s obzirom na okolnosti, možemo biti sretni da nam je omogućeno proglašenje osobnog bankrota. Platimo krasan, skup oglas u dnevnom tisku i objavimo da smo propali, da dobijemo nekog stečajnog upravitelja koji će se pobrinuti za nas. To je i jedan od krajnjih ciljeva svih onih koji ovaj svijet žele čvrsto držati u šaci. Za onu rinfuzu koja im pritom propadne između prstiju, a to smo mi koji pišemo i čitamo ovakve kolumne, kukamo za prolitim mlijekom, dajemo ga badava i pijemo mukte, oni će platiti svoje namjesnike i tehničke izvršitelje. Prvo će nas posjetiti otimači.
Ženu i djecu poslat ćemo kod susjeda ili rodbini. Da ne trpe našu sramotu. Čekat ćemo nestrpljivo grizući nokte, pospremajući po sobama, tjeskobno razmišljajući jesmo li ono najvrjednije što imamo dovoljno dobro sakrili. I zakucat će nam na vrata.
'Dobar dan, gospodo ovrhovoditelji, izvolite ući.'
'Dobar dan, gospodine Propadalo', kazat će nam oni ljubazno, 'evo, mi smo malo svratili da vidimo ima li čega kod vas.'
'O, kako ne bi bilo', uslužno ćemo i oduševljeno kazati. 'Evo, kuća je šira nego duža: još je samo ulazni dio pod hipotekom. Imamo očuvanog namještaja, televizor, kalijevu peć na drva, niz jugodinarskih i prvokunskih serija, neke stare slike na tavanu, ali i jedan skoro novi auto u garaži. Baš sam pretprošlog mjeseca otplatio zadnju ratu!'
'Odlično, mi ćemo sa zadovoljstvom prihvatiti sve što nudite, ali ste vi, gospodine, sigurno svjesni toga da sva vaša imovina može pokriti tek manji dio vašeg duga. A i kamate svaki dan rastu!
Ali budite bez brige, mi ćemo se zauzeti za vas! Već sutra ćemo na stručnom kolegiju izabrati pouzdanog kolegu da zajedno s njim svratite do banke. Eto! A sad moramo dalje! Doviđenja.'
'Doviđenja ...'
Kad ova gospoda zadužena za nas odu dalje i kad ostanemo sami, teško ćemo uzdahnuti. Shvaćajući da nismo od njih uspjeli sakriti ono najvrjednije i najbolje što još posjedujemo. Sebe i cijeli život.
