Fanika
13.godina stara, pobjegla od kuće
Andrej
njezin mladić, buntovnik
Keti pl.Brkičević
prerušeni Andrej, skrbi o Pandemoniumu i upravlja svijetom podzemlja
Čudovište
demon koji obuzima Keti
Lola Vamp
zabavljačica, nekad zaljubljena u Andreja, sad radi kod Keti
Ljudožder
zajednički prijatelj i neprijatelj Lole i Andreja
Dr. Miljenko
nekad je bio ljudožder
Veronique
Lolina prijateljica
Tugorod
Veroniqueina ljubav
Stanko
Fanikin otac
Emilija
Fanikina majka
1.Suputnik
Fanika će tražeći Andreja susresti tajanstvenu vlasnicu crne limuzine-Keti pl. Brkičević. Fanika u svom osamljeničkom lutanju šumom navješćuje njihov susret i dolazak tog vozila neobične tehnologije
Fanika :
Koračam ciljajući besciljnost. Kao netko s nadmoćnom mirnoćom koja udesu oprašta
što se uopće događa. On ne ovisi o meni, niti o mojoj vjeri u čuda. Zaborav
kojim odmičem jedina je prihvatljivost, stoga jesam indolentna prema osobnim
neugođenostima, nošena višim zvučanjem kojeg dospijevam pjevušiti. Slijedim
lijenu osunčanu melodiju, nazvala bih ju kroćenje bjelinama. Dijakritički znak
ovdje tako divno varira temu. Blijesak! Tamo, na obzorju, gotovo u ravnini mog
trećeg oka jer cesta nestaje blagobrežuljkastim terenom. Ah, zvuk mašine pravcem
što dijeli prohladno strujanje zračne kupelji, prosijano jesenskim osijanjem
bjelogorične šume, s lijeva, od disanja polja meni s desna. Dolazi mi u susret,
imenuje se i premeće
- ostvaruje - očekivano - iznenađenje, veselim ritmom.
Lišće, lišće se kovitla kroz mene, preko osjenčanog sivila asfalta, ispod sunca
u igri skrivača oblaka… lagana topla kišica… blaži se prizmom… dugama. Automobil
se približava. Crna limuzina, nečujna i lagana. Mišljah da ima šofera, ali ona
je samonavigirajuća, pravi samovoz, kako ću potom utvrditi. Nisam se dala iznenaditi
jer hodala sam po poljima i sasvim tihano sam stupila u to sredstvo prijevoza,
nevična riječima… po poljima. Sva priroda mene je tako divno psihički opisivala.
Moje stanje nije iskalo riječi, pa ja sam trinaestogodišnjakinja!Vlasnik prometala
osjetio se pozvan da automatski spusti staklo toj dramatskoj slici i pogleda
u moj svijet. I nisam se osjetila da govorim prva jer bijah, i priroda bijaše
moja slika, ja sam se jednostavno govorila talasanjem. Oči, te divne djevojačke
oči koje me promatraju iz limuzinskog stakla zastanu… staklo se skrije…. zadivljenoj
tišini. Putnica tog crnog vozila, koju bi moja pa i najnezgrapnija gramatička
konstrukcija sudarila ljepotom, jer bijah toliko izražena, graciozno me pozove
migom njegovanih, neodoljivih dandy brčića u svoj putujući komfor. Bijaše predivna,
srcolikih znalački namazanih usana, pridružih joj se lakoćom zajedničkog smješka.
I povezoh se ispunjena, nezatečena. Kraj nas promiču slike: jesen pušča povjetarce
koji nose lišče niz cestu, lišča ima u svakakvim bojama i oblicima, u jesen
su staze pune žutog lišča, ptice odlaze na toplije krajeve, drveća u jesen su
jako lijepa…hm da…
Ostvaruje se susret, zaustavlja se crna limuzina, spušta se staklo, Keti poziva i namiguje Faniki.
Keti:
Uđi Nefretete, provozajmo se kroz ovu jesensku simfoniju.
Fanika:
Zovem se Fani.
Keti:
Nemoj misliti da ne znam tvoje ime Fanika. U mojoj ćeš školi naučiti što znači
ime Nefretete, hodajuća ljepotice.
Fanika:
Slobodno mi laskajte, neću trpiti lekcije mom neznanju, jedina škola koja me
zaokuplja jest životna!
Keti:
O toj školi ti i govorim i mogu ti reći da bi bilo vrlo glupo, posebno od tako
lijepe djevojke kao što si ti, odbiti moje instrukcije. Fani ja te poznajem.
Želim te zabaviti, sigurno znaš da je zajednička vožnja puno zabavnija…..
Fanika:
Istina, ali to sam već naučila, vidite nisam gluplja nego što mislite.
Keti:
Upravo tako.
Fanika:
Hoću reći manje sam glupa nego što jesam.
Keti:
Pametnija si nego što misliš.
Fanika:
Čujte me, ja idem u suprotnom smjeru, od nečeg nekamo, ako biste me povezli
dovoljno daleko, možda i dostignemo to ne-gdje. To zajedničko Tamo.
Keti:
Shvati da je moj prijedlog upravo savršen, jer nikad ne vozim za povratak, ne
povraćam se, uvijek vozim, fuck, ne vraćam se, u svom automobilu idem uvijek
u ispravnom smjeru. Možemo se vječno udobno vozikati i bezbrižno se diviti prirodi
i znam da neću odoljeti ponešto od tebe naučiti…
Fanika:
Vaš poziv je doista neodoljiv, valja mu se odazvati, toj brzini.
Keti:
Doći će vukovi, zvijeri i ako bi te oni zatekli… bila bi uznemirena i ljutita
na sebe a to je vrlo opasno, nekorisno i štetno sred ove pustare. Ovdje ti se
ne može ponuditi ništa osim očajavanja, ili bi te oteli, ili zatvorili, ili
bi se vratila na sva ona različita mjesta od kojih bježiš, od kojih si bježala,
najdraža…
U neznankinoj limuzini…
Fanika:
Bliskošću kojom me mamite ja vas prepoznajem, gotovo da se i ne trudim otkriti
tko si ti… egzotično, i uzbudljivije je doznati odakle dolaziš. Pa to je famozno!
Mi se vozimo…
Keti:
Naš susret jest sudbina, dakle, možeš zaključiti da dolazim iz budućnosti. Već
sam ti nagovijestila kako si mi više nego poznata. Draga Fanika, ti si izabranom!
Ako si ti u mojoj budućnosti ondak sigurno i mene ima biti u tvojoj prošlosti,
samo nisi me zapazila ili me nisi mogla znati, ali trebala si me pretpostaviti.
Zar nisi iznenađenom? Svi se mi nadamo, očekujemo, znamo što će se dogoditi,
i to se obistini i isto tako daje mali zalog budućnosti. Sadašnjost ću ti pretvoriti
u beskraj svojim ispunjenjem, tako će jedina prošlost postati naša budućnost.
Zakoračiš li izvan svog sada možeš se slomiti, neumaći… zato sada širom otvori
svoje oči, motri svoju divnu budućnost, mali korak izvan i.. ništa, ništa novo…
Fanika:
Kao šampanjac, kao kandirano voće, slatko, kobno i potencijalno poli-, di-,
semi-, ah teško se izražavam stručnim terminima, ali posve vas doživljavam…
Keti:
Fani…
Fanika:
…pa čak i tvoje blebetanje ima osobit žubor, nešto zbog čega ćeš biti vječno
prisutna, kao neka zamrznuta slika koja će me proganjati u banalnosti svakodnevice,
to htjedoh reći začuđenom šutnjom, nedostajat će mi tvoja bujica misli, to strasno
moždano strujanje i ja ću se tad okameniti kao svjetionik, bit će to počast
tebi, iznad beskraja malarije i šizofrenih pokreta života
Faniki je ponuđeno piće…
Fanika:
Ta začudna mirnoća bit će himna našem suglasju i onda ću te ponovno vidjeti
kako mi nešto strastveno tumačiš a moje tijelo punit će sveta tišina, meditacija
puna tebe, jedna odana mahnitost bez riječi…
Keti:
Iz tvoje glave rođena…( nekako za sebe) Pjenušac, pijmo…( prenuto, strasno)
Iz pisača, koji je dio najsuvremenije opremljene unutrašnjosti, izišao je zapis,
list uzima ponosna vlasnica. Fanika si zadovoljno i radoznalo nalijeva skupi
alkohol.
Keti:
Ali Fani, ti se tako divno izražavaš, kako si samo opisala svoju šetnju meni
ususret, moj dolazak, pa jesen koja pušča povjetarce, lišče…
Fanika:
Kako, gdje? ( Keti joj pruža papir iz pisača, iznenađenje) Nemoguće! Ah, dovraga,
zašto tvoja limuzina tako naglo ulazi u zavoj. ( zalila se pićem začuđeno čitajući
u naglim krivinama ceste )
Keti:
Sve je zapisano
Fanika:
Ne služim se pisaćim mašinama. Zapis pomalo podsjeća. Da, vrlo uspjela anticipacija
mojih lutajućih razmišljanja. Čudesno. Tko je to napisao?
Keti:
Iznad hladionika pića, kojeg slobodno možeš prolijevati, poseban je pisač. Sva
tvoja maštanja on je, izravno u glavi ti, skenirao i prenio ih na taj list,
hajde, čitaj
Fanika:
To je uistinu mašina budućnosti, pomalo strašna. Zar ne može automatski ispraviti
pravomisne pogrješke ne? Kaže se drveće je u jesen jako lijepo a ne drveća su
u jesen jako lijepa, mislim, kad bi me taj izum pravodobno podsjećao, mislim,
ja to sve imam u glavi samo katkad….. ali, ali to znači…!
Keti:
Upravo to. Ti neznajući u glavi nosiš umetak, čip
Fanika:
Implantat… tat
Keti:
Ti si čudo novog doba s neobičnim smislom za vanstandardne, stilske figure.
Ti si bogata!
Fanika:
Kao pokradena obiteljska riznica, ah.. nakit svetog Egipta. Na kiti mog odbjeglog
dragana… (zamišljeno, za sebe…)
Keti:
Slušaš li me najdraža? Zamršeno je mijenjati taj dio tvog sistema, upravo zato
si posebna, izabrana!
Fanika:
San mi je uvijek bio uspjeti u filmskoj tehnici…
Keti:
Pogledaj, na ekranu lutaš bjelogoričnom šumom kraj magistrale. Divno se zamišljaš
još ljepše izgledaš! Ti ideš ispred sebe, vremena, prostora, vidiš kako si se
genijalno snimila
Fanika:
To sam ja, ja sam to učinila?
Keti:
Zabilježeno je što vidiš, misliš, osjećaš a postoji i hologramizacija, mogućnost
samousnimavanja.
Fanika:
Znači snimila me je moja glavica, znala sam da sam genijalna, pa i uz pomoć
tvojih čipova!
Keti:
Da
Fanika:
To znači da me gledaš mojim očima i kad ja to ne znam.
Keti:
Istina. Dobra je rezolucija ovog televizora ha?
Fanika:
A ha ha ha, revolucija! Hik…
Keti:
Ha ha ha ha ha
Fanika:
Ha ha ha ha, ali ja to ne mogu nikom ispričati, dokazati, mislit će da nisam
prisebna, i nisam, ha ha ha, i ja ću misliti da sam sanjala, video vlastitih
filmova, dalekovidnica sanjarenja!
Keti:
Baš tako. Sve si ovo sanjala. Polila si se, probudi se!
Fanika:
Gdje! ( kao da se prenula ) To je zbog zavoja, polivena tako dobrim pićem! Čime
ću obrisati..
Keti:
Tim ubrusom kojeg si uzela, držiš ga u ruci.
Fanika:
( briše se papirom kojeg je čitala kao da je uistinu ubrus ) Vidi stvarno, potpuno
sam smušena, ha ha ha, ne sjećam se da sam…, gdje li sam ga uzela?
Keti:
( Faniki pruža kutiju papirnatih ubrusa s pisača, ona se odsutno nastavlja brisati
) Uvijek su na dohvat, na dalekopisaču pokraj televizije i hladionika, između
sapunice i prežderavanja, izvoliš, idem nam natočiti…
Fanika:
Kad pijem mozak mi radi…
Keti:
( prekida ju ) Sasvim normalno
Fanika:
( iako nije završila misao, upad shvaća kao potvrđivanje, nastavlja ) I mehanički!
Katkad se iznenadim tim trenucima lucidnosti, trgnu me u opijenosti…, ali sad
ne bih znala objasniti, tako obasjati, to su iskrice, shvaćaš…
Keti:
imam dojam da komuniciramo mislima
Fanika:
I da si mi tako ukazala gdje sam prvi rupčić uzela, ubrus, što li….
Keti:
Hi hi hi hi….
