Hrvati su pobožan, ali veoma grešan narod, o čemu se u vrijeme komunističke diktature nije smjelo govoriti. Mnogima je još od tada ostalo puno tereta na duši, što je veliki križ koji nije lako nositi; a i poneki grijesi su takvi da i sami velečasni znaju ispaliti na živce kada slušaju o tome. Ali to svakako nije razlog za odustati od sakramenta ispovijedi. Jer, rješenje uvijek postoji, samo treba potražiti savjet. U tom pogledu, rubrika "Pitali ste", katoličkog tjednika Glas Koncila, nikada vas neće iznevjeriti.
"Živjeli smo u prilikama, ili bolje rečeno neprilikama, gdje nismo mogli na ispovijed. Pratio se svaki naš korak, i služba je bila takva" - započinje u svome pismu jedna bivša grešnica, i nastavlja se žaliti: "Puno sam se molila kad smo doselili u Zagreb da mi Bog dade hrabrosti za ispovijed. Kad sam svećeniku sve ispričala, on se toliko ogorčio i počeo me koriti te sam se uplašila da se to čuje i izvan ispovjedaonice. Kao da sam najveći zločinac. Puna gorčine otišla sam. Srećom sam u drugoj crkvi našla ispovjednika koji me je ljudski prihvatio. Ali još me peče gorčina one prve neuspjele ispovijedi." - zaključuje razočarana vjernica.
Odmah ispod toga, odgovara joj neki glas iz Glasa Koncila: "Dobro da ste stekli iskustvo kako se u okviru crkvene zajednice, unatoč ponekad neizbježnim nesporazumima, uvijek može pronaći rješenje. Onaj prvi ispovjednik očito je bio potresen nečim što ste mu rekli. Zaboljela ga je rana na vašoj duši. To se često dogodi svećeniku koji iskreno vjeruje i iskreno je zabrinut za spasenje duša, osobito kad je grijeh težak poput pobačaja. Kad žena pokajnica naiđe na takvu gorčinu koju ispovjednik ne uspije dovoljno svladati, manje bi se morala ljutiti na njega a više doživjeti ozbiljnost svoga grijeha."
Riječ je... A valjda Gospodnja (?)
