Iako sam se trudila biti što tiša, probudilo ju je šuškanje jakne. Onako polusnena pogledala me u čudu i nevjerici.
- I ti stvarno ideš dolje takva?!
Potvrdno sam klimnula glavom. Prije nego što popijem prvu jutarnju kavu i ne zapalim cigaretu, ne razgovaram ni s kim.
Ali da krenem redom. Kolegica s posla i moja malenkost bile smo u metropoli na konferenciji. Uvijek sa sobom nosim instant kavu, svoju šalicu za kavu, žličicu i wc papir. To je prvo što pakiram i bez toga ne idem nikamo. Rezervne gaće nisu toliko bitne Mogu ih nositi u krajnjoj nuždi i dva dana, a mogu i bez njih. Ranoranioc sam i obično se budim prije nego ijedan konobar stigne na posao. Prvu jutarnju kavu volim ju popiti u miru i tišini. U koliko mi je dobar dan i nisam ustala na lijevu nogu, mogu popričati sama sa sobom. I da, naravno, za postupke prije tog rituala ne odgovaram. Sve što učinim je nenormalno normalno.
Prije prve jutarnje se ne češljam, ne uređujem, ne umivam i ne presvlačim iz pidžame. Tako sam i taj puta. U pola 6 sam se probudila, iz obzira prema cimerici pričekala 15 minuta i ustala. Tiho, na prstima sam se odšuljala u kupaonicu, pustila vruću vodu i smučkla kavu.
Sjećate li se Korijenka? Tanka, slamnata kosa koja strši na sve strane. E, tako i ja izgledam kada ustanem. Pošto sam se nalazila u fensi hotelu, ipak sam provukla četkom s lijeve i desne strane. Odozada sam ostavila kuštravi look.
Spustila sam se liftom sa šalicom u ruci, u kariranoj plavo bijeloj pidžami, jakni i čizmama. Recepcionerka me malo čudno pogledala, a ja sam joj uz smiješak podigla šalicu s kavom u znak pozdrava i uputila se u hotelsku zatvorenu terasu gdje je dozvoljeno pušenje.
Smjestila sam se, otpila gutljaj kave i zapalila cigaretu. Taman kada sam htjela započeti razgovor sa sobom, ušla je spremačica sa metlom. Upalila je ventilator koji više puše hladno nego toplo i iz nepoznatog razloga izletjela van.
Za njom je ušao lik. Sjeo je nasuprot mene. Iz kutije je izvadio cigaretu i pokazivao mi nešto prstom. Pružila sam mu upaljač.
- No, no.
Shvatim, lik bi kavu.
- It's my coffee, odgovaram mu.
Razočarano me pogledao. Ma, imala sam ja u sobi i rezervnu šalicu i još instant kave, abome i toalet papira, ali ko ga šiša. Da je malo zgodniji, možda, ali samo možda bih se potrudila skuhati mu kavu. Nakon ispušene cigarete je otišao, a ja sam još malo ostala družeći se sama sa sobom razmišljajući kako sam trebala ispod pidžame obući još kakve vunene štramle i tajice.
Smrznuta, vratila sam se u sobu. Cimerica sada već budna opet me je pogledala kao kavku frikušu.
- Ja ne mogu vjerovati. U pidžami si stvarno išla dolje da te svi vide.
- Koji svi?! Uostalom što fali mojoj pidžami? Nova, iz kina šopa.
- Ti fakat nisi normalna. Bedačo! Glupačo!Sramotiš me, rafalno će ona. Ona koja je sat vremena nakon što me popljuvala kako nisam normala, uzela svoj tanur i uvalila se bez pardona osmeročlanoj porodici japanaca u sred jebenog doručka. I koja im je na lošem engleskom pokušala objasniti da i ona ima kose oči, baš poput njih. I da su možda u nekom dalekim rodbinskim odnosima. Nastavila je pričati nešto o posjetu Japanu, ali ju nisam dalje slušala. Graške znoja su me počele oblijevati od silnoga srama i nelagode. Poželjela sam biti nevidljiva, nestati, pobjeći. Osjetila sam kako klizim niz stolicu i bijeg prema izlazu sam nastavila četveronoške pazeći da ne zaprljam svoju novu pidžamu.
- She is a crazy woman, dont listen to her, dobacila sam zaprepaštenoj porodici puzajući pored njihovog stola.
