Na početku 2010. godine, u vrijeme drugog kruga predsjedničkih izbora ne može se ne sjetiti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana koji je preminuo u prosincu 1999. godine. Ovaj vremenski period koji nam je vječnost darovala hrvatski narod nije iskoristio za svoju dobrobit, već za nove ovisnosti, apatiju i nazadovanje. Da li je to Zvonimirov usud nad ovim malim narodom u prekrasnoj domovini opet zaživio, da Hrvati ne mogu opstati bez tuđih gospodara? I opet postati dobre sluge loših gospodara.
Kako je bilo u Franjino vrijeme? Čovjek vizionar, važan kotačić soc-komunističkog sustava ubrzo postaje njegov disident jer se usudio drugačije misliti. Samo čovjek iznutra koji razumije funkcioniranje, ali i slabosti državne mašinerije može osmisliti i njenu transformaciju ili propast. Ključna riječ - pomirenje. Pomirenje sinova i unuka zaraćenih strana u 2. svjetskom ratu. S time dolazi i jedinstvo naroda koji se kao jedan 1991. diže protiv velikosrpske hegemonije i brani mladu, tek ustoličenu nacionalnu državu od oružano presnažne tzv. JNA. I David pobjeđuje Golijata.
Ali radost što smo svoji na svome kratko traje. Ustrojava se državni aparat, saniraju se pregoleme materijalne ratne štete, a one duhovne koje razaraju duše stradalnika - liječe se mirovinama i socijalnim davanjima . Vapi se za duhovnom obnovom - ali nema stručnjaka ni volje da se provede. Nemilice se ukidaju radna mjesta, a samo rad i molitva mogu dati smisao i dostojanstvo ranjenom čovjeku. Još tijekom rata počinje nekontrolirana privatizacija poduprta nemoralnim pljačkaškim zakonima. Da li je prvi predsjednik morao popustiti ratnim vojvodama i dati im njihov dio plijena, te poželjeti Hrvatsku s 200 bogatih obitelji? Ipak te su vojvode (generale) ubrzo smaknuli sa političke scene, i u pokvarenim scenarijima smišljenim u glavama domaćih prodanih duša počeli ih povlačiti po političkim nepravednim sudištima. Iz pozadine dolaze preobučene stare strukture koje dižu glave i kroje nam sudbinu na lukaviji, ali ništa manje katastrofalan način kao i do 1990-te. Krajem 1999. godine Hrvatska je bila dužna 10 milijardi USD, a danas preko 40, sa tendencijom novog zaduživanja svake godine. Sve do dužničkog ropstva.
Zašto upravljačke strukture poslije Tuđmana nisu ispravile njegove ekonomske «krive Drine», ako je on usmjerio gospodarstvo u krivom smjeru?. Zašto nisu poticale proizvodnju i izvoz, već uvoze sve od trave do sijena? A nekoć plodne oranice zarasle u korov, a ljudi postali bezvoljni «jer im se ništa ne isplati» i samo čekaju «milost Božju» u obliku socijale i raznih poticaja. Živi se od danas do sutra, i nekoć ponosan i pobjednički narod živi prežvakavajući medijske kosti koje mu se lukavo bacaju da ga ponovo zavade i podijele. Svaki dan u novinama ko' iz mravinjaka izviru neki novi ustaše i partizani. Da ih je toliko bilo kao danas u hrvatskim medijima došli bi do Pekinga, a ne do Staljingrada. Da je poživio bi li Tuđman jednom zauvijek stavio ovaj prijepor «ad acta» otvorenim raspravama i simpozijima relevantnih i objektivnih povjesničara?
Optužuju ga da je bio autoritaran, čak diktator i da je gušio slobodu medija. Sjetimo se kako su Feral i druge tiskovine u rukama hrvatskih uvlakača godinama zdušno «kakale» po Franji i svim hrvatskim svetinjama, i sve su opstale, dok ih nisu pomele njihove financijske malverzacije. Istina i danas sa o svakome može svašta napisati, svakog unaprijed optužiti bez dokaza. Nema istraživačkog, već postoje istražno (udbaško) novinarstvo koje plasira sumnjive dokaze interesnih strana, unoseći još veći kaos i beznađe u ionako već obezglavljen narod.
Da li bi Franjo Tuđman dopustio ovakvo besramno ucjenjivanje Slovenije i dvostruke, pristrane standarde EU birokracije? Uhitite Gotovinu, pronađite topničke dnevnike, uhvatite ovog, pa onog hrvatskog časnika. Uskoro će svakog časnog branitelja (a ne zločinca kako mu imputiraju) biti strah priznati da je bio sudionik Domovinskog rata, da mu se ne bi što prišilo i optužilo. A našu nedavnu napaćenu povijest pisat će mediokriteti koji će nivelirati činjenice po željama stranih gospodara.
Trpeći na koži ovakva muštranja možemo postati samo EU skeptici, nikako euroskeptici. Veliki doprinos našeg naroda europskoj civilizaciji kroz vjekove u svim područjima ljudskog duha i kulture nitko ne može negirati. Nažalost, onaj vjekovni sluganski odnos i stav da će nam iz BBBB, (nekad Beč, Budimpešta, Beograd - danas Brisel) doći što dobro, opet ćemo gorko platiti. Naravno, nisu oni krivi, oni hoće svoje i po svome, a mi ne znamo što hoćemo.
Govorilo se i o korupciji, odnosno nepravednom bogaćenju Tuđmanove obitelji. Pogledajmo današnje mahere korupcije, današnje prve face gospodarstva i politike - Tuđman je za njih bio i ostao «mali bajo».
Pa famozna podjela Bosne. Kao dokaz se uzima crtarija na salveti podmetnuta od bjelosvjetskog hohštaplera i obavještajca. Ako ju je Tuđman dijelio u dogovoru s Miloševićem i Alijom (ili bez njega) zašto je hrvatski narod u BIH najveći gubitnik koji u istoj Bosni iz dana u dan gubi stečena prava suverenog naroda i prisiljen je ne vratiti se, odnosno iseljavati? Nije li to ipak politika skuhana u nekim inozemnim kuhinjama?
Ne želeći glorificirati, a ni umanjiti Tuđmanov doprinos mogu reći da bez njegove vizije ne bi ni bilo današnje, devet stoljeća željene hrvatske države. U pravo vrijeme (možda ne i s pravim ljudima, koji su mu poslije okrenuli leđa) ujedinio je lijevu i desnu Hrvatsku od Dubrovnika, Pazina do Iloka. Koliko je možda i bio sujetan, u svom pobjedničkom timu imao je široku platformu stručnjaka i intelektualaca svih svjetonazora i usmjerenja. A tko nas danas vodi? Nitko mu ne može osporiti vojni genije i državničku mudrost koja je znala osmisliti veličajne «Bljesak» i «Oluju», ali i mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja. Naravno, nitko ne umanjuje ogromnu zaslugu cijelog hrvatskog naroda, odnosno hrvatskih državljana koji su kao rijeka prihvatili ponuđeni povijesni «kairos», osjećajući da se isti na ovim prostorima prerijetko pojavljuje.
Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što. Koliko ironije danas ima u ovim nekad proročkim riječima. Koliko su ih političke elite do danas preokrenule u svoju korist? Danas nam se nude «svijetlo ili tama» skrojeni pa svačijim aršinima, samo ne hrvatskim. Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje - kaže poslovica. Zar ćemo nakon kratkotrajnog 10-to godišnjeg bljeska ponosa i slave (eshatološke devedesete), ponovo postati narod bez kičme koji će nestati u bespućima povijesne zbiljnosti?
