Fra Robert Perišić:

Na blagdan svetoga Roka, 16. kolovoza, počinje niz događanja kojima će u virovitičkoj župi sv. Roka biti obilježeni veliki jubileji - 725. godišnjica prvog pisanog spomena franjevačkog samostana u Virovitici i 320 godina povratka franjevaca u Viroviticu nakon odlaska Turaka i osnutka župe sv. Roka.
Tim povodom objavljujemo razgovor sa fra Robertom Perišićem, župnikom župe sv. Roka i poglavarom virovitičkog samostana. Dio razgovora, uglavnom onaj koji se odnosi na ulogu crkve u društvu, već je bio objavljen u magazinu «Pusa», dok je dio o velikom jubileju snimljen ovih dana.

NET: Što zapravo ove godine slavimo?
FRA ROBERT: Franjevci se prvi puta spominju 27. rujna 1280. u pismu papinoga legata, biskupa Filipa koji piše pismo gvardijanu samostana u Virovitici i moli ga neka prisili sudce i gradske vlasti da podmiruju svoje obveze prema Kaptolu i zagrebačkim biskupima. Ako se u tome pismu spominje gvardijan znači da je samostan morao već prije postojati jer da bi se samostan osnovao treba proći tridesetak godina što znači da su franjevci puno ranije došli u Viroviticu ali to smo uzeli kao nekakav datum koji bi bio čvrst i za kojega imamo nekakav dokaz u pisanim izvorima.
Franjevci su tu sve do 2. kolovoza 1552. kada dolaze Turci. Ono što je karakteristično za franjevce, a o čemu smo se osvjedočili i u Bosni i sada u Domovinskom ratu u Vukovaru, Iloku, Borovu – franjevci ne napuštaju svoj narod, ne bježe, nego ostaju s narodom do kraja. I za vrijeme turske okupacije nisu bili daleko, nego nešto sjevernije, blizu rijeke Drave u Lukačkom Dugom Selu gdje i danas postoji šuma koja se zove Fratrovača. Dakle, fratri su očito u toj šumi bili stacionirani i odatle su pastorizirali ovaj kraj i ljude koji su ovdje preostali.
Drugi datum koji je za nas važan ove godine je 22. studenoga. Na taj dan 1684. godine prva dva franjevca Pavao Truntić i Krizostom Kayzer vraćaju u Viroviticu nakon oslobođenja od Turaka i tu započinje novo poglavlje vjerskoga života u gradu u kojemu je prije dolaska Turaka bilo tri samostana i jedna župa. Nakon Turaka samo su ostali franjevci i primaju od biskupa Martina Borkovića poslanje. Sačuvan je dekret, original i njegov prijepis u samostanu i unutra stoji kako je župa povjerenja franjevcima i koje su sve ovlasti, povlastice i dužnosti primili ovdje.

OD ROKOVA DO ROKOVA MNOŠTVO DOGAĐANJA

NET: Što će se događati u ovoj jubilarnoj godini, kada se obilježavaju velike obljetnice važne ne samo za franjevce nego i za sve Virovitičane?
FRA ROBERT: Početak bi bio sada na Rokovo kada će biti prisutan požeški biskup mr. Antun Škvorčević i uz njega provincijal naše Hrvatske franjevačke provincije fra Lucije Jagec. U rujnu smo predvidjeli likovnu koloniju na temu Franjo Asiški i njegov red. Ideja nam je da, nakon što smo prije dvije godine uresili hodnike našega prizemlja slikama Vilima Šolca i Ankice Fijale gdje su prikazani svi naši samostani, sada bismo htjeli drugi dio hodnika, koji gleda prema unutra, označiti prizorima iz života sv. Franje i početka našega reda. Predvidjeli smo da pozovemo i nekoliko skulptora koji bi napravili umjetnine koje bi obogatile naš eksterijer.
U listopadu bismo imali proslavu svečanog zavjeta mladih franjevaca. To je onaj konačni trenutak kada mladi franjevac pred crkvom i javnošću obećava da će ostati u franjevačkom redu čitav svoj život, živeći i čistoći, poslušnosti i siromaštvu. Ove godine će taj događaj biti u Virovitici, upravo zbog ovih naših obljetnica kako bi naši ljudi vidjeli i doživjeli takav događaj jer oni u pravilu dobiju «gotovoga franjevca» i ne znaju kako se postaje franjevac.
U studenom bi bio koncert zbora sv. Cecilije koji bi ove godine nosio naziv «Samostanu i župi za rođendan», a za prosinac je predviđen znanstveni skup «Samostan i župa svetoga Roka u Virovitici kao rasadište duhovnosti i kulture». Na tome skupu će sudjelovati naši stručnjaci, a glavnu riječ će voditi fra Emanuel Hoško, naš povjesničar koji će govoriti o povijesti samostana i župe. O knjižnoj i arhivskoj građi govorit će fra Vatroslav Frkin a o likovnim djelima dr. Mirjana Repanić-Braun.
U siječnju 2005. godine trebali bismo završiti novi deplijan, budući da su se neke promjene dogodile u našoj župi pa neke podatke treba izbaciti a neke dodati u novi deplijan. U veljači pripremamo izložbu «Iz riznice franjevačkog samostana» u Gradskom muzeju tako da bismo dio onoga što samostan baštini kako materijalno bogatstvo iz prošlosti pokazali javnosti. U ožujku bismo išli u posjet središnjici naše provincije u Zagreb na Kaptol, kako bi naši vjernici vidjeli gdje se događa početak franjevačkog života u našim krajevima i gdje se školuju mladi franjevci. U travnju se nadamo koladuaciji restauriranih orgulja. To je zapravo svečani prvi koncert novoizgrađenim ili novoobnovljenim orguljama. Naše bi do Uskrsa trebale biti obnovljene i tom prigodom organizirali bismo i koncert, koji će sigurno biti važan događaj. U svibnju bi bila smotra franjevačkih samostana, a u lipnju bismo hodočastili u Rim, kao središte Crkve i u Asis, kao sjedište franjevačkoga reda. U srpnju planiramo koncert posvećen franjevačkim skladateljima od kojih su dvojica djelovali u ovome samostanu – Kamilo Kolb i Fortunat Pintarić – te Božidar Grđan. U kolovozu, na blagdan svetoga Roka završilo bi obilježavanje ove jubilarne godine.
NET: Predviđeno je kroz ovu godinu i nekoliko novih tiskanih izdanja.
FRA ROBERT: Radi se na prijevodu s latinskog jezika prvog sveska samostanske kronike iz 17. i 18. stoljeća. Dakle, u samostanu se gotovo svakodnevno bilježe događaji i ne samo ono što se događa u samostanu i u crkvi nego i ono što se događa i u gradu i u državi. Svi događaji koji imaju neki utjecaj na naš život u samostanu bilježe se u kroniku tako da će tu biti puno interesantnih podataka ne samo za nas franjevce nego za sve koji će tu možda moći pronaći nešto o sebi i svojim obiteljima.
Pripremamo i novo izdanje knjige Paškala Cvekana «Virovitica i Franjevci». To će izdanje biti u nakladi Matice hrvatske i u recenziji dr. Ive Mažurana. Nadamo se da ćemo uspjeti knjigu opremiti fotografijama u boji i da će ona biti reprezentativna upravo ono što je potrebno Virovitici. Nadamo se da će nam tu pomoći i Grad i Virovitičko-podravska županija.
U pripremi je i jedan strip – Životopis svetoga Roka. Tekst je napisala književnica Sonja Tomić iz Zagreba a ilustracije radi naš Virovitičanin Roko Idžojtić. Stip će izdati virovitička tvrtka "Mikešland".
Pripremamo i nekoliko motiva razglednica našega samostana i crkve i sličice-prigodnice. Prva je već tiskana sa slikom svetoga Roka, s molitvom na poleđini. Te sličice su vrlo zanimljive jer danas možete naći neke koje su stare i stotinjak godina, a tiskane su povodom nekoga događaja što se može iščitati jer je uglavnom na svima zabilježeno kada su i zašto izdane.

STARA FRANJEVAČKA LJEKARNA I SAMOSTANSKO BLAGO SADA SU MRTVI KAPITAL

NET: Već godinama se govori o obnovi zgrade stare franjevačke ljekarne. Ona je čak i započela ali nije završena.
FRA ROBERT: Želimo tu zgradu obnoviti da bude funkcionalna i dostupna ljudima i Virovitičanima i onima koji u Viroviticu dolaze. To je sada mrtvi kapital, kao i sve ono što imamo u samostanu jer nitko to ne može vidjeti i doživjeti.
NET: Što je do sada učinjeno, što još treba učiniti da se posao završi i kako to učiniti?
FRA ROBERT: Učinjeno je jako puno iako se to možda ne vidi. Smatra se da je zgrada Stare franjevačke apoteke, koja se još naziva i zgradom franjevačke rezidencije, čak starija od samostana u kojemu mi danas živimo. Prema konzervatorskoj studiji koja je načinjena za obnovu zgrade to je zapravo prvi zidani samostan nakon Turaka. Napravljena je sva dokumentacija za obnovu, zgrada je učvršćena, sanirane su pukotine i napravljena je vanjska fasada i vanjska stolarija. Sljedeća faza obnove, koja bi trebala krenuti ove godine, jesu unutarnje grube instalacije, a onda bi polako trebalo krenuti u unutrašnje uređenje.
Možda ću biti malo zločest ako kažem da, kada bi svi ispunili svoje obveze koje su obećali u trenutku kada se potpisivao ugovor o obnovi Stare franjevačke apoteke, sigurno bismo išli puno brže. Samostan je dao svoj dio prema svojim skromnim mogućnostima koliko imamo i možemo jer mi imamo samo onoliko koliko imaju naši vjernici, ne više od toga, jer od njih živimo. Jednako tako je i Ministarstvo kulture učinilo svoje. One koji nisu učinili ono što su obećali ne bih spominjao.
NET: Možemo pretpostaviti da je vjerojatno i virovitička gradska vlast pokazala interes za obnovu ovoga objekta?
FRA ROBERT: Grad je pokazao interes i djelomično se uključio u dosadašnjim radovima. Vjerujemo da će i dalje sudjelovati.
NET: Kako je zamišljena u budućnosti ta zgrada?
FRA ROBERT: Na prvom katu bi bio prostor muzeja koji bi sadržavao vrijedne predmete i umjetnine, liturgijske predmete i odjeću. Tu je uključena spomen soba Kamila Kolba i Paškala Cvekana, kao najznamenitijih franjevaca koji su u posljednje vrijeme živjeli u ovome samostanu i galerija slika iz 18. stoljeća kojih ima mnogo i šteta je da ih se ne može vidjeti.
U zatvorenijem prostoru, također na katu, bio bi samostanski arhiv u kojemu bi se čuvali spisi iz 18. i 19. stoljeća važni za povijest samostana i ovoga kraja i samostanska biblioteka koja je vrlo bogata, prije svega medicinskim priručnicima, ali i drugim teološkim djelima koja su trebala franjevcima koji su ovdje u 18. stoljeću u nekoliko navrata imali i visoka učilišta. Ta činjenica da su ovdje postojala visoka učilišta na kojima se studirala moralka i filozofija Viroviticu svrstava u red onih gradova koji su imali i znanstvenu prošlost.
U prizemlju stare franjevačke ljekarne, u prostoru gdje je bila ljekarna bila bi svojevrsna knjižara i suvenirnica u kojima bi se moglo pronaći dobre knjige, prije svega, ali ne i isključivo, duhovnog sadržaja. Uz to uredili bismo jedan klupski prostor u koji bi vjernici, ali naravno i svi drugi koji tuda prolaze, nedjeljom poslije mise mogli navratiti, sjesti, popiti kavu ili sok, popričati, provesti vrijeme zajedno. To je na zapadu već davno uvedeno i pokazalo se kao jako dobro jer naš vjernički život nije samo u crkvi na misi, već i ono izvan toga pa to zajedništvo jako puno znači i govori.
Zato nam je velika želja tu zgradu obnoviti. Naravno, to ne možemo sami ali se nadamo svesrdnoj pomoći onih koji mogu pomoći.
NET: Jeste li upoznati s gradskim prostornim planovima i kako oni predviđaju da će u budućnosti izgledati Zvonimirov trg i ovaj prostor oko crkve? To bi ponovno trebao postati središnji gradski trg.
FRA ROBERT: Djelomično sam upoznat s planom uređenja grada. Nikada nisam vidio detalje, niti dokumentaciju koja o tome govori, a vjerujem ni moji prečasnici također. Znadem da se kani Zvonimirov trg vratiti što je moguće više svom izvornom obliku. Znadem da se kani urediti park ispred zgrade Franejvačke apoteke što je ujedno i park ispred same samostanske crkve Svetoga Roka. Veselim se tome i gotovo bih rekao da sam nestrpljiv i ne mogu dočekati dan kada će se barem krenuti s radovima. Smatram da će na taj način i sam Trg kralja Zvonimira dobiti na vrijednosti, a konačno će i Virovitica dobiti ono što nedostaje jednom europskom gradiću, a to je središnji trg na kojemu će se moći odvijati različiti sadržaji i na kojemu će se moći ponuditi građanima puno vrijednih sadržaja, manifestacija, kako se to kaže. Jednostavno – veselim se nekim promjenama i pomacima.

CRKVA IMA PRAVO UPOZORAVATI DA NE TREBA ČINITI ZLO, NEGO DOBRO

NET: Promjena državnog uređenja u Hrvatskoj učinila je da Crkva bude sve više prisutna u medijima, što pokazuju ovi primjeri o tumačenju «veličine» pojedinih blagdana ili napisi o korizmi. Isto tako Crkva je unazad petnaestak godina prisutnija i u društvenom životu. Kako Vi ocjenjujete današnji položaj Crkve u hrvatskom društvu?
FRA ROBERT: Crkva je sastavni dio života ljudi. Moramo, naravno, odvojiti one koji vjeruju od onih koji ne vjeruju. Ne u nekom negativnom smislu odvojiti jer se mi nikoga ne odričemo, nikoga ne odbacujemo, ali onima koji vjeruju je važno da mogu slobodno biti vjernici, izražavati svoje vjerske osjećaje, obavljati svoje vjerske dužnosti. Upravo zato je važno da nema nikoga i ničega što bi ljude u tome spriječilo, što bi im, da tako kažem, zagorčavalo njihov vjernički život.
Mnogi prigovaraju Crkvi u ovome vremenu u kojemu mi živimo da je previše prisutna u društvu, da Crkva nameće nekakve svoje ideje, svoje stavove. To smatram netočnim. Mislim da Crkva imam pravo, kao glas savjesti čovječanstva, uvijek upozoravati da se zlo ne smije činiti, da se treba činiti dobro. Ili u najmanju ruku, ako već postoje dva zla, da se onda izabere ono manje. Smatram da Crkva ima mjesto koje joj pripada i vrijeme će pokazati i učiniti da se i to njeno mjesto učvrsti i da može nesmetano djelovati. Što ne znači opet, da Crkva ima pretenzije biti nekakva vlast ili staviti se na mjesto vlasti, upravljati nekim ili nečim dobrima ili nekim ljudima. Jednostavno Crkva je tu prisutna, živi i ima pravo reći ono što misli da je ispravno. To se može prihvatiti i ne mora.
NET: Kakva je uloga Crkve u Virovitici kao društvenoj zajednici?
FRA ROBERT: Sve što sam govorio na općoj razini isto je i ovdje kod nas u gradu i u našoj župi. Mislim da se mi ni po čemu jako ne ističemo, za razliku od nekih drugih krajeva, pogotovo nekih seoskih sredina, gdje možda svećenici jače i snažnije utjecaje vrše na vlast. Mi to ne činimo. Mi smo tu prisutni, mi govorimo ono što moramo govoriti i očekujemo da ljudi prihvate i izaberu ono što je dobro.
Govorilo se da smo se mi svrstali na stranu jedne stranke što nije točno. Možda je to manje poznato, ali Crkva prije svakih izbora, na bilo kojoj razini, osjeća dužnost upozoriti vjernike – dakle, vjernike ne građane! – da svoj glas trebaju dati onima čiji se programi ne protive načelima katoličke vjere i morala. Isto tu rečenicu rekli smo na prethodnim izborima, na onima prije njih pa tako i na ovima. I ne vidim razloga da se oko toga diže velika prašina.
NET: Govorili ste sada o odnosu Crkve i politike. Ali kakva je uloga Crkve u virovitičkom društvenom životu? Samostan se u zadnje vrijeme više otvorio prema građanima izložbom Vilima Šolca i Ankice Fijale. U crkvi se održavaju koncerti, pripremate i stalni postav slika u samostanskom hodinku. Koliko je, po Vašoj ocjeni, Crkva integrirana u taj dio društvenog života Virovitice?
FRA ROBERT: Mi nastojimo biti otvoreni uvijek i svima. I svaki čovjek koji prolazi Trgom kralja Zvonimira može ući u crkvu diviti se umjetninama, ljepoti te stare i vrlo vrijedne zgrade. Jednako tako i samostan je otvoren svima onima koji iz bilo kojih potreba žele ući u samostan, razgovarati sa svećenikom ili možda vidjeti onaj dio samostana koji je pristupačan vjernicima. šli smo i u turističku ponudu grada Virovitice. Spremni smo pružiti i svoje usluge kao vodiči, tumači onoga blaga koje posjedujemo.
Problem je sigurno nedostatak prostora jer postoje mnoge druge vrijedne stvari u samostanu koje bismo mi htjeli pokazati ljudima i približiti im vrijeme u kojemu su ti predmeti nastajali. Da bismo to mogli treba obnoviti, kako sam već rekao, zgradu Stare franjevačke apoteke koja je u fazi obnove i ondje urediti ono što planiramo.

MLADOM ČOVJEKU JE POTREBAN ČOVJEK

NET: Franjevci su ponudili sadržaj mladima i mogli biste biti primjer onima koji već godinama govore i razmišljaju kako okupiti i animirati mlade ljude da rade nešto korisno, a ujedno primjereno njihovim željama i potrebama. Koliko je mladih okupljeno u Frami i koji je «recept» za animiranje?
FRA ROBERT: Zajednica franjevačke mladeži, ili kako je zovemo Frama, u Virovitici broji između osamdeset i stotinu mladih ljudi. Obzirom na broj mladih u Virovitici to je vrlo malo. Na žalost, mi nismo u mogućnosti pokriti više jer naša ponuda je uvijek upućena onima koji će do te ponude doći i čuti je u crkvi. Oni koji dolaze u crkvu čuli su ponudu i došli.
Danas se puno toga nudi mladima. Na žalost, veliki dio onih koji su odgovorni za mlade ljude žive u zabludi. Smatraju da se mladom čovjeku treba sve dopustiti i da će tada mlad čovjek biti zadovoljan, da će se on tada ostvariti i ispuniti. To je netočno. Mladom čovjeku je potreban čovjek. Potreban mu je netko tko će biti uz njega. Netko tko će ga slušati. Netko tko će ga razumjeti. Netko tko će mu reći lijepu riječ. Netko s kim će on moći podijeliti svoje tajne, svoje prve ljubavi ili svoje ozbiljnije ljubavi, ali u isto vrijeme potreban mu je i autoritet, netko tko će reći što je dobro a što nije dobro. Netko tko će ga upoznati s tajnom života. U tom smislu, dakle, netko tko će mu otkriti što znači živjeti, što znači iz dana u dan rasti, razvijati se, prepoznavati ljude. Nekoga tko će ga naučiti živjeti s drugim ljudima, voljeti druge ljude.
Mi franjevci tu možemo puno učiniti jer i sami živimo takvim životom i mladi ljudi to vide, to im je simpatično i prepoznaju mnogi upravo sebe u tome. Ne znači da svi trebaju biti franjevci, da svi trebaju biti časne sestre, ali mladi ljudi se unutar crkvenih zajednica itekako mogu prepoznati, pronaći, ostvariti i živjeti.
NET: Jedan naš mladi kolega iz Zagreba je zabilježio u tekstu što smo ga objavili u prošlom broju «Puse» da je u virovitičkoj crkvi doživio nešto što nigdje nije doživio a oduševilo ga je – na kraju mise Framaši su zapjevali i zaplesali.
FRA ROBERT: Pjesma je uvijek nešto što čovjeka ponese. Kada pjeva mlad čovjek onda još više. A kada mlad čovjek pjeva srcem onda to jednostavno osvaja. Tako to uvijek čine naši Framaši. Oni su oduševljeni za Isusa Krista, oduševljeni su za njegovo Evanđelje i iz takvog oduševljenog srca može izaći samo oduševljenje koje će i druge, kako i sami svjedočite iskustvom Vašeg kolege, osvajati.

LJUBAV SE SRCEM OSJEĆA

NET: Vaš je moto «Bog je ljubav», rekli ste u jednom ranijem razgovoru.
FRA ROBERT: To je riječ Svetoga pisma koja mene na osobit način oduševljava. Nijedna religija u povijesti čovječanstva nije govorila o tome da je Bog ljubav. Uvijek se govori o tome da je Bog gospodar, da je Bog stvoritelj, da je Bog sudac, da je Bog kralj, vladar. Bogu su svi potčinjeni. Onda se pojavljuje Isus Krist koji nam objavljuje Boga kao ljubav. Na osobit način mene je to dirnulo. Kao i svaki drugi čovjek nosim u svom srcu temeljne ljudske potrebe: voljeti i biti voljen. I upravo zato što je to tako i što to u sebi prepoznajem sretan sam jer sam to prepoznao i otkrio kod Boga. Usprkos svim mojim grijesima, usprkos svim mojim slabostima, mojim promašajima, svim krivim koracima koje sam u životu učinio, Bog i dalje za mene ostaje ljubav; Bog me i dalje voli, nikad me se neće odreći, sve će učiniti za mene, sve će učiniti da se ja spasim. Kad govorim u prvom licu onda mislim zapravo na sve ljude ovoga svijeta i radujem se jer je Bog – ljubav.
NET: U istom razgovoru rekli ste da volite Virovitičane i osjećate da i oni vole Vas. Je li još uvijek tako?
FRA ROBERT: Sve ono što sam Vam rekao o Virovitici i Virovitičanima u meni budi ljubav prema tim ljudima. Vama je poznato da mi franjevci ne ostajemo jako dugo, a pogotovo ne čitav život, na jednom mjestu. Mi se nakon određenog broja godina premještamo na druga mjesta i ondje nastavljamo služiti vjernicima i Bogu. Taj trenutak premještaja koji se bliži - ne znam kada, ali bliži se sigurno - za mene neće biti lak jer sam zaista zavolio ove ljude. Neće biti lak ne zato jer sam ovdje šest godina. To bi se dogodilo da sam ovdje i samo godinu dana. Rekao sam Vam da sam već na početku zavolio ove ljude. Ljubav se ne može opisati riječima. Ona se može samo doživjeti, samo srcem osjetiti.
Zašto volim Virovitičane? Pa vjerojatno zato što su oni moja obitelj. Ja nemam suprugu i djecu – tako je uobičajeno kod nas katoličkih svećenika – i upravo zato prepoznajem u svim Virovitičanima svoju obitelj. Sretan sam zbog toga jer mi je Bog darovao ono što sam ja darovao njemu: u našem načinu života mi se odričemo obitelji da bismo mogli slobodno služiti Bogu, ali Bog nam zauzvrat daruje puno divnih ljudi.
I danas, isto tako, osjećam i da Virovitičani vole mene. Osjećam i danas da me i usprkos svemu tome što nisam uvijek jako uspješan, nisam uvijek jako dobar, koji puta sam možda i onakav kakav možda ne bih trebao biti – svejedno me ti ljudi prihvaćaju i vole. Ljubav se srcem osjeća. Ne treba o njoj puno govoriti.