Rijetko kada se događa to da izjava nekog visokog srbijanskog dužnosnika bude
u Hrvatskoj dočekana pohvalom. Ali čuda se ipak događaju. To je uspjelo aktualnom
predsjedniku Srbije Borisu Tadiću prilikom gostovanja u prošlotjednoj
emisiji Nedjeljom u 2. Zamoljen da imenuje najvećeg krivca za posljednji balkanski
rat (koji Hrvati nazivaju – Domovinski, a Srbi – Otadžbinski) decidirano je
ustvrdio da je Slobodan Milošević u tom pogledu bio “za prsa”
ispred ostalih političara. Istom prilikom ispričao se svim Hrvatima za zla koja
su im u ime srpskog naroda počinili neki njegovi sugrađani.
“ZA PRSA”, kaže Tadić…Zgodno rečeno. Hoće podsjetiti, da je bilo riječ o utrci sa više ozbiljnih kandidata koji su konkurirali za mjesto glavnog ratnog huškača. Stanković je ostao malo zatečen odgovorom svojeg gosta prema kojem zlatna medalja neupitno pripada Slobi, jer je očekivao da će Tadić nešto da mulja, pa je propustio upitati tko je srebrni a tko je brončani. Ali nema veze, to se ionako zna. Glavno da je Tadić prošao naš maturalni ispit, koji je obavezan za sve Srbe koji žele s nama da se druže.
Koliko to Hrvati cijene, pokazao je i tv. referendum. 71 posto učesnika odmah je odgovorilo da će odnosi Hrvatske i Srbije ubuduće biti bolji, što jednako tako pokazuje i to da je Tadić tijekom emisije ostavio jako dobar dojam na publiku. Ta činjenica svakako ohrabruje. Vidi se da smo mi duhovan narod koji brzo i lako prašta, stoga ovo novostvoreno ozračje povjerenja ne bi trebalo potkopavati nekim niskim ovozemaljskim spekulacijama onih 29 posto političkih sumnjivaca (po svemu sudeći nereformiranih komunista). Svaki pozitivan pomak u odnosima dvaju naroda treba podržati. Zato ja u ovome trenutku osjećam potrebu da ne talasam, već napustim polje politike i preselim se u prostor religije, čijim prostorima vladaju odnosi besprijekorne čistoće.
Ali, da se odmah razumijemo. Pri tome ne mislim na odnose katoličke i pravoslavne crkve. Mislim isključivo na duhovne odnose u poretku vrijednosti kakvi vladaju u onim višim, blistavo čistim sferama Kristove crkve. U biti ja uvijek, svaki puta i u svakom pogledu, tražim odgovore iz te krajnje duhovne perspektive. Zemaljski život je ionako samo treptaj u odnosu na vječnost; previše kratak i previše naporan, stoga, iskreno rečeno, mene samo Raj zanima, jer, kako je rekao jedan moj prijatelj: “Svi kažu da je tamo jako dobro.”
U tom pogledu, daleko više od imenovanja pobjednika koji će ponijeti titulu
glavnog huškača ratne balkanske utrke, mene konkretno interesira odgovor na
pitanje: Kako se ta cijela utrka vrednuje na onome svijetu? Drže li se i tamo
pravila “važno je pobijediti”(pa tako i znati tko je u svemu prvi a tko drugi,
treći…) ili se drže onog drugog poznatog načela po kojem “nije važno pobijediti,
nego je važno učestvovati”?
Držim da je to jako bitno za rasvijetliti, jer pravilo s naglaskom na “važno
je učestvovati” nama Hrvatima nikako ne ide na ruku.
Razlog je slijeći:
Temeljna vjerska dogma Crkve u Hrvata, prema kojoj je stvorena koncepcija spasenja svih krštenih duša sa hrvatskom domovnicom, glasi otprilike ovako: Isus je svojom mukom na križu preuzeo sve naše grijehe, a sve ono što je ostalo ide na teret Josipu Brozu Titu i Slobodanu Miloševiću.
Obzirom da je sasvim izvjesno kako je drug Tito prilikom svog državničkog susreta sa Svetim ocem sebe u tom pogledu zbrinuo (samo Vatikan o tome šuti), sve naše nade uprte su u Slobu. Ali to vrijedi samo u slučaju da se njegovoj zlatnoj medalji i na Nebu pridaje isti značaj kao što se pridaje na Kaptolu. U protivnom, svi učesnici utrke smatraju se pobjednicima, bez obzira što je Slobo za prsa bio ispred svih.
Koliko ja poznajem Sveto pismo, ta varijanta je svakako moguća, jer prema onome
što tamo piše, Isus se u mnogim pogledima nije slagao s Crkvom. Prvog Papu čak
je nekoliko puta javno ukorio. Jednom kad je lagao, a drugi puta kad se htio
potući sa rimskim vojnicima. Zato sam gotovo siguran da je njegovo mišljenje
i dandanas po mnogim pitanjima različito, pa tako i prilikom vrednovanja pobjednika
i poraženih. Intuicija mi nekako govori da je On, za razliku od Kaptola, daleko
više skloniji varijanti s pravilom “nije važno pobijediti, važno je učestvovati”.
U tom slučaju, glede naše spasilačke koncepcije, neslavno prvo mjesto Slobodana
Miloševića za sve nas, grupno i pojedinačno, nije od neke velike koristi. Dapače,
možemo samo konstatirati da su mnogi od nas u velikoj frci jer se za nosiocima
sva tri odličja trčalo masovno. Spašava nas jedino to što je Isus bio jako sklon
praštanju. Nema toga kome on ne bi oprostio. Zato je možda najbolje da svatko
preispita svoju dionicu utrke, pokaje se za svoje grijehe i zamoli za oprost.
Upravo onako kako je to učinio Boris Tadić… Nije fer da se on jedini izvuče…A
još je uz to i pravoslavac.
